utorak, 12. prosinca 2017.

Boravak u rodilištu nakon poroda

Pošto sam svoj porod već opisivala u ova dva posta LINK i LINK, sada vam želim pisati o tome što se događalo nakon poroda. Iskustvo Gorgeous on a budget s kojom pišem ovu seriju postova možete pročitati ovdje.




Dakle, nakon samog izgona (izlaska bebe), bebu je primalja omotala nekom dekicom/ručnikom i pokazala nam ju. Ono što me iznenadilo i što sam očekivala, jest to da beba nije uopće plakala.
Naslušala sam se svakakvih priča o okretanju bebe naglavačke, udaranju guze samo da bi zaplakala, ali ništa od toga nije bilo. D. nije plakao, ali je imao otvorene oči i micao ručicama. Nakon tih par minuta medicinska sestra je preuzela bebu i pretpostavljam da su joj tad određivali Apgar. Meni su rekli da mi je međica popucala i da će mi liječnik trebati napraviti nekoliko šavova. M. je izašao iz rađaonice i to vrijeme je iskoristio da svima javi da se D. rodio. Šivanje nisam osjetila stoga me nije ni boljelo. Osjećala sam samo da se tamo dolje nešto događa.

Nakon toga, upitali su me ako se osjećam dobro, na što sam odgovorila da sam dobro pa su pozvali M. i dali mi bebu da je držim (kontakt koža na kožu – zapravo D. je bio omotan, a ja u spavaćici). Nitko mi nije rekao da ga stavim niti ga je stavio na prsa tj. da ga dojim što sam zapravo očekivala čitajući o tome. Iskreno, to mi je bilo veliko olakšanje jer nisam htjela u tako predivnom trenutku objašnjavati zašto ne želim dojiti. Naime, zbog trudnoće (uzimanjem antidepresiva u trudnoći kao posljedicu može imati preuranjeni porod, simptome apstinencije po porodu i psihomotoričko zaostajanje) u dogovoru s liječnicom prestala sam uzimati lijek protiv anksioznosti (antidepresiv). Pošto se lijek izlučuje i putem majčina mlijeka morala sam odlučiti želim li dojiti i nadati se da će sve biti u redu ili ne dojiti i uzimati terapiju. Razmišljala sam i da probam dojiti, da će se možda sve promijeniti kada rodim pa mi tablete neće biti ni potrebne. Ali približavanjem poroda moje psihičko stanje bilo je sve gore i svi su me upozoravali ako jednom krenem dojiti da je puno teže poslije prestati (mastitis) stoga sam donijela definitivnu odluku da neću dojiti.
  
Ono što me iznenadilo je bebino okretanje očima (onako creepy kao u hororima) jer o tome nisam nikada ništa čula, ali pretpostavljam da je to bilo neka vrsta prilagodbe očiju na svjetlost izvan maternice. Tako smo nas troje proveli zajedno, držeći se, mazeći se i upoznavajući se sljedećih pola sata, dok mi nije vjerojatno popustio adrenalin i kada sam počela osjećati slabost. Tada je M. kao tata prvi put držao D. pri čemu je maleni prvi zaspao.

Pošto je meni bivalo sve lošije, obratili smo se sestrama koje su preuzele bebu i mene stavili na infuziju  i otvorile mi prozor da uđe svjež zrak. Pošto je M. bio vidljivo iscrpljen i stvarno mi više nije mogao pomoći, rekla sam mu da ode doma, a da će se za mene pobrinuti medicinske sestre. Meni ni nakon sat vremena nije bilo bolje, ali su me u krevetu izveli iz samog boksa rađaonice i ostavili me na hodniku. Iskreno, to mi je bilo malo neugodno jer mi je bilo stvarno loše (osjećala sam slabost, vrtoglavicu, mučninu) i uopće nije ništa ukazivalo na to da mi infuzija pomaže. Svakih 10 minuta netko je došao i priupitao me jesam li bolje na što sam odgovorila da nisam. I tako nekih 2 sata od poroda kad su me obavijestili da je taj dan bilo jako puno poroda i da neću biti smještena na odjel babinjača s bebom u sobi nego da ću biti smještena na odjelu gdje su trudnice i da beba neće biti sa mnom. Iskreno, kako god to nekome zvučalo, meni je to bilo veliko olakšanje jer sam se i dalje osjećala jako loše, na rubu snaga da padnem u nesvijest i da se ispovraćam.

Odveli su me na krevetu u sobu, u kojoj nije bilo nikoga i sjećam se da sam na trenutak zaspala od iscrpljenosti ili možda gubila svijest, uglavnom znam da jedino što me održavalo da budem koliko toliko budna je to što mi se užasno mokrilo od infuzije. Od ulaska u rađaonicu do poroda se mokri u ogromnu pelenu na koju vas polegnu, a nakon toga vam dolazi sestra i daje metalnu posudu u koju mokrite. Pošto se meni jako mokrilo, a bojala sam se da ću se srušiti ako se dignem s kreveta i odem na wc nekoliko puta zvala sam pritiskom na gumb iznad kreveta medicinske sestre da mi pomognu otići na wc. Prvi put kada sam ustala mislila sam da ću se srušiti jer nisam uopće osjećala svoje tijelo od struka na dolje. Nekako sam se doteturala do wc školjke tako što su me dvije sestre nosile. Nikada neću zaboraviti i vječno ću im biti zahvalna što mu nosile i brisale krv koja je tekla iz mene. Meni... koja im nisam ni majka, ni sestra... a koja se osjećala tako poniženo da to ne može sama napraviti, a one su me tješile da je to normalno. Isto tako, te iste sestre su isto to napravile za ženu koja je rodila nešto kasnije. Nazvala ih je radoznalim kujama jer su je gledale kako piša (naravno, kako ne bi pala). Samo mali primjer koliko smo različite i koliko različito doživljavamo iste stvari.

Soba na odjelu čuvanja trudnoće
Nešto kasnije u sobu su počele dolaziti druge rodilje. Ukupno nas je bilo četiri u sobi. Krenule smo si međusobno pričati kako nam je bilo i tješiti se da je najgore iza nas. Ono što je svima bilo zajedničko jest to da nas je više od vlastitog poroda istraumatiziralo zapomaganje i krikovi drugih rodilja u boksovima do naših. Poslije i iz razgovora s drugim rodiljama, a i iz osobnog iskustva mogu reći da je to nešto što vas proganja danima, osobito dok pokušavate zaspati... samo u glavi čujete to zapomaganje. Dok sam bila u rađaonici od tih krikova samo sam se još više uspaničila jer sam stalno očekivala kada ću ja doći u situaciju da me bude tako boljelo da tako zapomažem. Nasreću, nije, ali da sam bila glasna, bila sam. Da sam mogla šutke podnijeti bol, sigurno ne bih zapomagala. Ali to je jednostavno tako kako je. Nema toga što se to može napraviti kada su vrata svih boksova rađaonice stalno otvorena i osoblje šeta od jedne do druge rodilje (čini mi se da tamo postoji pet bokseva).

Uglavnom, da se vratim na atmosferu u sobi... Međusobno smo si pomagale pri ustajanju i odlasku u wc. Kako bi medicinske sestre mogle pomagati onoj koja je najslabija. Želim napomenuti, da nas je uz to, otprilike svakih pola sata obilazila sestra da vidi kako smo, ako nešto trebamo i nudila tablete protiv bolova kako se ono kaže šakom i kapom (Ketonal i Voltaren rapid). Pošto nisam znala što me očekuje po noći, ja sam si fino naslagala tih tabletica u noćni ormarić ako zatrebaju za svaki slučaj. Popila sam jedan Voltaren rapid prije spavanja i to je bilo to od poroda pa do odlaska doma. Uvečer, negdje oko 18-19 sati, skinuli su mi epiduralnu i dali mi prvu večeru – đuveč. Ajme, koja je to splačina bila, ali pojela sam je kao najukusniji obrok na svijetu. Sa svakim zalogajem sama sebi sam se čudila kako nemam žgaravice i kako mogu jesti... jer vjerojatno zadnji pošten obrok nisam pojela danima (mislim da sam posljednja dva tjedna živjela isključivo na bademima). Ostale rodilje su s gađenjem gledale hranu i naravno, prigovarale da im ništa ne valja. One su navalile na hranu koju su im donijeli njihovi i to po cijele Konzumove vrećice, ali ja nisam htjela da mi muž ništa nosi jer mi je bolnička hrana bila sasvim ok i dovoljna. U sobama na odjelu babinjača inače u svakoj sobi postoji i frižider u kojem si možete držati hranu. Uglavnom, nakon večere sam zaspala. Ajme, kako je to bio divan osjećaj. Nakon mjeseci spavanja u svim položajima, a jedan neudobniji od drugoga – konačno sam mogla leći – na leđa, na bok... opa i na trbuh, baš kao što sam spavala svih godina prije trudnoće. No, zbog braunile ipak sam spavala na boku i s ispruženom rukom. Svejedno, nakon nekih 36-40 sati – ja sam spavala, lalalala.

Doručak, ručak i večera


Sljedeći dan. Buđenje u 6 sati i mjerenje temperature. Doručak, palenta koju sam cijeli život prezirala... mljac, mljac. Prvo tuširanje – bez ičije pomoći jer mi nije trebala. Braunila je malo zakomplicirala stvari kao npr. otvaranje kutije s pastom za zube, ali to tuširanje... nakon dva dana znoja, krvi i ostalih tekućina – kao prvi skok u more hahaha. O stvarima koje su vam potrebne u rodilištu pisala sam ovdje  - LINK. Čekanje vizite koja nikada nije došla (jer smo mi ipak bili na drugom odjelu). Razgovor s cimericama, dopisivanje sa svima živima i ručak. Nakon ručka premještaju me na odjel babinjača, tj. sama se premještam, jer hodam, skakućem, kažu sestre polako... ne mogu polako... polako sam svih ovih 9 mjeseci, sad želim skakati, hodati, trčati. Puna sam energije i jedva čekam vidjeti svoju bebu.

Soba na odjelu babinjača (frižider između prva dva kreveta, svaka soba još ima i kupaonicu i svaka rodilja ima svoj ormar - ovo žuto u desnom kutu)

U sobi me dočekuju dvije nove cimerice. Obje su rodile carskim rezom i tu su već preko dva tjedna. Jednoj je dijete u inkubatoru. U krevetiću mi donose moju bebu. Gledam ga, držim ga i ne mogu vjerovati da je moj. Tako je predivan, savršen... moj, moj, moj. Mazim ga po obraščićima, slikam iz svih mogućih položaja kako bih poslala najsvježiju fotku tati. Maleni se u ova 24 sata jako promijenio. Više nije ljubičast i izgužvan, već izgleda kao prava beba.

Ubrzo dolazi starija medicinska sestra koja mi ukratko objašnjava kako treba dojiti i ostavlja papir na kojem treba zapisivati kada i koliko dugo dojim. Kada sam je pitala neka mi ugrubo kaže svakih koliko vremena trebam bebu staviti na prsa rekla mi je svaki put kad beba zaplače. Vidjelo se po njoj da nije osoba kojoj možeš reći da ne želiš dojiti. Mislila sam, preživjet ću nekako još dan-dva dok ne izađemo pa ću mu doma dati bočicu.

Iako sam već odavno odlučila da neću dojiti nikako to pitanje nije dolazilo na red. Zbog toga sam kako se bližio porod bila sve anksioznija i depresivnija. Nisam znala kome se obratiti. Mislila sam da će me pitati želim li dojiti u trudničkoj ambulanti, ali nisu, pa kad dođem na porod, nakon što rodim, kad mi prvi put daju bebu, kad dođe vizita, kad i prvi put donesu bebu u sobu... ali nisu. Dojenje se podrazumijevalo. Znam da će mnogi pomisliti – pa sigurno si mogla nekome reći. Vjerujte mi da sam pokušala iskoristiti svaku od navedenih situacija kako bi započela tu temu, ali naprosto nikako nisam to uspjela, ili bi doktor negdje otišao ili bi mi rekli da sad nije vrijeme za tu temu. Uostalom, čemu praviti takvu dramu oko dojenja... pa kada čitaš na forumima da će ti beba ostati gladna ako je ne dojiš jer joj u rodilištu ne žele dati bočicu kako bi te potaknuli da pod svaku cijenu dojiš jer su se na to obvezali kako bi bili u sklopu programa Rodilište prijatelj djece (a danas su sva takva u Hrvatskoj), dojenje nije nešto čemu olako pristupaš.

Dojenje je bilo blago rečeno traumatično. Niti sam ja znala kako bebu treba namjestiti, niti je beba znala kako treba vući. A beba je plakala stalno!!! Zvala sam medicinske sestre da mi pokažu, ali nakon nekoliko puta što su došle shvatila sam da je bolje da se sama snađem i da pitam cimericu da mi pokaže. Još sam malenog nekako i namjestila da jede, ali on nije htio/znao vući. Ono što želim naglasiti je da su mi stalno ponavljali beba ne smije plakati... jer ako plače znači da je gladna. A ono što sam ja znala jest da je beba bila sve gladnija i glasnija, a ja sam se osjećala kao nemajka najgore vrste jer nisam bila u stanju napraviti ono što se od mene očekuje. Ta patnja i neprestani pokušaji da ga nahranim trajala je nekih 7-8 sati, nakon čega su mi ponudili da uzmu bebu preko noći da se mogu odmoriti.

Od tog trenutka kada sam ostala sama, nešto je u meni puklo. Sve ono čega sam se bojala u trudnoći – sada se obistinilo. Sva moja snaga da ostanem pribrana tijekom trudnoće sada je u trenu nestala. Pošto je cimerica u sobi spavala otišla sam u kupaonicu. Doživjela sam svoj prvi veliki napad panike. Plakala sam, tresla se, hvatala dah i povraćala. U jednom trenutku sam izgubila i svijest jer ne znam kako sam se našla na podu. Uspjela sam dohvatiti mobitel i nazvati M., ali pošto je već bilo 2 sata iza ponoći (sve je to trajalo nekih 2-3 sata), on je spavao i nije čuo moje pozive. Odlučila sam skupiti svu snagu i hrabrost ovoga svijeta i nekako se doteturati do dežurne ambulante. Tamo sam jednostavno pukla... Rekli su mi da sam doživjela živčani slom. Predivna sestra me grlila i tješila i rekla da nije uopće problem ako ne želim dojiti, da nisam jedina, da je djetetu potrebna psihički stabilna majka koja će se o njemu brinuti, a ne dojka pod svaku cijenu. Bile su to prve riječi utjehe koje sam ikada dobila na tu temu. Koliko god sam se informirala o svemu – uvijek bih naišla na zid, na grube riječi, na uvrede. Majka si i MORAŠ dojiti! Nije postojalo dovoljno dobro opravdanje da ne dojim. Niti to što ću piti lijek koji mi pomaže da budem pribrana, nesuicidalna i nedepresivna – jer eto, majka sam i sebe moram staviti u drugi plan (šutit i trpit), a za dijete je važnije da pije majčino mlijeko jer dati mu mliječnu formulu znači da će biti slabijeg imuniteta, da će češće obolijevati, da nećemo uspostaviti jako emocionalnu vezu... Nevjerojatno koliko mržnje, negativnosti, dezinformacija, pristranosti i osuđivanja postoji među majkama. Ako ne dojiš – nisi majka! Ti misliš samo na sebe i vlastitu komociju. Ako si uzela epiduralnu ili ako si rodila carskim rezom – ti si lošija majka od one koja je rodila prirodno jer ti ni ne znaš što je porod! Nitko ne daje savjete ili mišljenja nego svi se pretvaraju u sveznalice. Ona zna sve o svakome i svačemu i ti je moraš slušati jer ona tako kaže. Nikako ne smiješ po svom. Niz se samo nastavlja... jer kada je u pitanju dijete svi znaju sve bolje od tebe koja si mu majka. Ali zapitaj se kome se to trebaš dokazivati? Kome je to važno? Hoće li tvome djetetu jednoga dana biti važnije da li si ga dojila ili si psihički bila izvan sebe pa nisi mogla biti uz njega da ga grliš, maziš i paziš. A to je zapravo bitno. Nije važno niti da ima na sebi skupu robu, niti najnoviji model kolica, nego da ima uza sebe majku.

Zahvaljujući tom teroriziranju da u trudnoći što god napraviš krivo napraviš, forsiranju poroda bez lijekova protiv bolova pa makar junački umrla na porodu, forsiranju dojenja, ali i činjenica da me trudnoća zatekla potpuno nespremnu jer su me doktori tijekom godina bezuspješnog liječenja neplodnosti uvjeravali da ne mogu ostati trudna pa zapravo nikada se nisam niti informirala o bilo čemu vezanome uz trudnoću i majčinstvo jer mi je ta tema bila jednostavno prebolna... mislila sam - ako o tome niti ne razmišljam to niti ne postoji, a samim time ne izlažem se daljnjoj boli... moja trudnoća se pretvorila u traumu, a život u pakao. Još otprije sklona anksioznosti, pala sam u depresiju uvjerena da sam nesposobna biti majka kakvom se od društva očekuje.



Na ovom linku možete pročitati ispovijest majke čija je priča skoro identična mojoj (izuzev pljuvanja, blizanaca i nepodnošenja muža), a do kojeg sam došla tek sada dok sam se pripremala za pisanje ovog posta. *Tekst koji slijedi je prilagođen mojoj priči.

Cijeli život sam gledala trudnice...  njihov osmijeh, način na koji se kreću, komuniciraju, njihov sjaj u očima... I bila sam uvjerena da ću jednoga dana i sama biti takva.
Suprug i ja smo htjeli bebu. Konačno, test je pokazao plusić i bili smo nevjerojatno sretni. Mislila sam da moji dani "blaženog stanja" počinju. I jesu. Trajali su puna dva tjedna. Ostatak trudnoće je bio sve osim blažen. Krenule su prve mučnine, prvo samo jutarnje, a onda cjelodnevne. Povraćanje, stalna muka u želucu. Čitala sam forume, istraživala sve moguće stranice s namjerom da pronađem bilo što, što bi mi pomoglo da to sve prestane ili barem da se ublaži, da budem trudnica kakva sam htjela biti, ona nasmijana, sretna, u iščekivanju da vidim svoga bebača.

U međuvremenu su se simptomi trudnoće pogoršali. Pranje zubi, tuširanje, ulazak u bilo kakvu trgovinu, kafić, postali su pokora zbog raznoraznih mirisa koje nisam mogla podnijeti. Svaki miris mi je izazivao mučninu... Miris paste za zube, gela za tuširanje, krema za tijelo, zapravo svi mirisi su me ubijali.

Došao je još jedan ginekološki pregled...  mislim da je bio šesti mjesec trudnoće, a  ja sam već bila toliko iscrpljena da sam samo u sebi pomislila: "Izlazi van čim prije jer te više tu ne mogu podnijeti". I tu sam se uhvatila. Suze su krenule zbog takvog razmišljanja, kakva sam ja to majka da mogu tako nešto pomisliti?! Kada sam došla doma, sjela sam i počela razmišljati o toj misli. Međutim, na tu misao se nadovezalo još njih.

Nisam podnosila osjećaj trudnoće. Zapravo, mrzila sam taj osjećaj. Mrzila sam osjećaj da u meni nešto raste, da to nešto mijenja moje tijelo, da zbog toga nečega ja već mjesecima živim u paklu. Stalno sam plakala jer sam osuđivala sebe zbog takvih misli. Normalna majka ne može tako razmišljati. Sjetila sam se svih onih nasmiješenih trudnica koje su zračile srećom i veseljem. Ja sam sjedila, plakala, mrzila sebe i sve vezano za trudnoću. Od toga dana se nisam više mogla odvojiti od takvih misli. Dapače, postajale su sve učestalije i snažnije. Sa svakim povraćanjem, mokrenjem, teškim udisajem, neprospavanom noći zbog bolova, zapravo sa svakim novim danom sam mrzila to stanje trudnoće sve više.

Izgubila sam volju za druženjem, ja, koja sam voljela piti kave s prijateljicama i uživati u razglabanju svih mogućih tema. Izgubila sam volju za sređivanjem, ja, koja sam uživala u tome da izgledam fino i dotjerano. Izgubila sam volju za čišćenjem, ja, koja sam uživala u mirisu tek očišćene kuće. Izgubila sam volju ići na izlete, ja, koja sam sa suprugom svaki vikend bila na drugom mjestu. Izgubila sam volju za život. Sjedila sam na kauču danima i plakala.
Na svakom ginekološkom pregledu, moje jedino pitanje je bilo: "Što mislite, doktore, hoću li ja brzo roditi?" On je mislio da sam nestrpljiva i da jedva čekam da vidim svoje dijete, a ja sam u sebi plakala jer sam samo htjela vidjeti tračak svjetlosti na kraju tunela. Psihičko stanje mi se jako pogoršalo. Ništa me više nije veselilo. Postala sam hodajuća mumija bez ikakvog izraza emocije na licu.
Svi simptomi koje sam navela ostali su do kraja trudnoće. Do zadnjeg dana. Devet mjeseci sam se osjećala bolesno. Pretvorila sam se u neku drugu osobu. Fizički i psihički. Sama sebi sam bila neprepoznatljiva.

Došao je i taj dan. Ležala sam na stolu, donijeli su mi ga da ga vidim na kratko. Onaj osjećaj o kojem pričaju da se odmah zaljubite u svoje dijete kod mene se, naravno, nije pojavio. Za mene je to bilo samo dijete i ništa više od toga. Naravno, bilo mi je drago što je živ i zdrav, ali neku ljubav nisam osjetila.

Nije prošao niti jedan dan da se nisam upitala je li mi ovo zaista trebalo. Odnos i osjećaji prema njemu su se malo-pomalo mijenjali. Tek nakon nekih 9 mjeseci je počelo biti baš onako kako sam htjela da bude. Da svoje dijete volim svim srcem i dušom, da bude moj centar svijeta – moje sve. No nije do toga došlo bez moje goleme želje, upornosti i stručne pomoći.

Kažu da majka sve zaboravi kad vidi svoje dijete. Ja ne spadam u te majke. Do kraja života neću zaboraviti kakvu sam trudnoću imala. Do kraja života neću zaboraviti da sam se promijenila fizički i psihički. Do kraja života neću promijeniti mišljenje da je to najgore razdoblje moga života. Ne bih još jednom mogla proći kroz sve. Za nikoga i za ništa na svijetu.


Ovakve priče ne bi smjele biti izuzetak i zato želim pisati o temama o kojima svi najradije šute i nekako zakopaju duboko u sebi jer se o njima boje govoriti ili misle da je sramota priznati da se tako nešto događa.



Da se vratim na boravak u rodilištu... Medicinsko osoblje Petrove bolnice pružilo mi je svu moguću pomoć i potporu. Čak i više od onog službenog. Dopuštali su da M. bude sa mnom koliko god ga trebam. A trebala sam ga puno, puno jer je on jedini znao što stvarno proživljavam. Za to vrijeme nisam jednu lošu riječ ni ružan pogled dobila jer ne dojim (a koje sam čula da druge majke dobivaju i zbog koje sam zapravo i cijelu trudnoću provela u strahu). Beba je bila sa mnom koliko sam htjela da bude, a kada ju je trebalo nahraniti i presvući oni bi je uzimali u zajedničku sobu gdje su sve ostale bebe. Inače, u Petrovoj je tako da dijete može biti stalno uz vas ili možete u bilo koje doba pitati da bebu uzmu kako biste se odmorili. Prema onome što sam vidjela, mame najčešće biraju da je beba s njima preko dana, od 6 do 22 sati, a preko noći da je uzmu da se mogu naspavati. I da, mame ne mijenjaju bebama pelene nego to rade medicinske sestre koje čini mi se dolaze svaka 3 sata i premotaju sve bebe u sobi tako da ne trebate ništa uzimati u rodilište za bebe osim naravno odjeće za izlazak, ali to je najbolje da vam netko donese na dan izlaska jer se predaje sestrama nekih sat vremena prije otpusta. Meni su sestre pokazale kako da premotam, hranim i podrignem bebu.

Jana i žuti gerber koje mi daruje M., a koji su postali naša tradicija tijekom svakog boravka u bolnici


Ako se dobro sjećam, postojala je samo jutarnja vizita. Sastojala se od doktora i hrpe sestara. Većinom bi samo pitali jesmo li dobro i to je to. Nitko nas nije pregledavao. Sve je bilo opušteno i više reda radi. Uvijek su naglasili da ako nekome nešto treba da može pozvati sestre na zvonce iznad kreveta ili u bilo koje doba doći do njih u ambulantu. Jednom dnevno bi do mene došla pedijatrica i obavijestila me što je s mojom bebom (npr. kada su ga cijepili, kada su morali staviti pod lampu zbog žutice ili kada su mu vadili krv i dali terapiju protiv streptokoka).

Izašli smo nakon 9 dana boravka u rodilištu. Sjećam se da su mi stalno govorili da idem van u ponedjeljak i onda je došla nedjelja ujutro i rekli mi da idem van. Nisam uopće bila spremna, tj. muž mi nije donio ni stvari niti je doma pripremio sve za bebu tako da smo sve to zbrda-zdola nekako napravili u tih par sati koliko smo imali. Tek  na otpustu su mi rekli da mu dajem Novalac, a ne Nan koji je do tada pio tako da je M. uz sve ostalo morao još tražiti ljekarnu koja radi nedjeljom da kupi tu hranu jer ona koju je kupio više nije odgovarala. Tada nismo znali da se mliječna formula može kupiti u bilo kojem šoping centru ili možda i jesmo, ali nismo bili sigurni koja jer osim jedinice postoje i neke specijalne sa skraćenicama koje tada nismo kužili 1% tako da je sigurnije bilo otići u ljekarnu i pitati tamo što nam točno treba. Na otpustu nas je bilo cca. dvadeset i znam da smo čekali jedno dva sata u redu da nam u tamo nekoj prostoriji svima redom pokažu kako se bebi stavlja pelena i kako se beba oblači, te nam daju otpusno pismo i knjižicu s pečatima od cijepljenja za bebu. I to je to... Dalje smo bili prepušteni sami sebi jer nas doma nije čekao nitko. Mislili smo da sve možemo sami, ali to je priča za neki drugi post :)


subota, 9. prosinca 2017.

TMI tag

Vjerujem da volite s vremena na vrijeme pročitati i ovakvu vrstu postova pa sam nakon odgledanog TMI taga kod Green Mean Queen odlučila i ja napisati post sa Too Much Information ILI Previše informacija (o meni). 




1. What are you currently wearing?
Traperice i plavu majicu s kapuljačom 😊

2. Have you ever been in love?
Nego šta... puno puta. Uvijek 😁

3. Did you ever had a terrible breakup?
Ne. 

4. How old are you?
Za malo više od mjesec dana 34 godine

5. How tall are you?
168 cm.



6. How much do you weigh?
Oko 75 kg.

7. Do you have any piercings?
Nemam više. Imala sam probušene uši od četvrte godine, ali sam s 30 odlučila da više ne želim nositi naušnice. Još uvijek se nisam predomislila 😉 Naravno, u tinejdžerskim godinama htjela sam imati 5 naušnica na svakom uhu i na obrvi, ali prošlo me jer sam imala muka i s ove dvije 😌

8. Do you have any tattoos?
Nemam. Htjela sam sam se nedavno tetovirati, ali sam skužila da sam alergična na tintu 😔

9. OTP (One true pairing)
Najdraži ljubavni par. M. i ja 😜


10. What’s favorite show?
Omiljena serija Orange is the new black.

11. What’s your favorite bands?
Ma nisam ja od grupa, više volim solo pjevače. Ispast ću baba, ali volim klape pa recimo da je odgovor Klapa Intrade.

12. What’s your favorite song?
Dino Merlin - Laku noć, moja mala barbiko. Godinama mi je bila ringtone na mobitelu.




13. What’s your Zodiac sign?
Vodenjak.

14. How long does it take you to shower?
Jako kratko. Tri minute. Pet ako perem kosu. Ali zato dvaput dnevno, ljeti i više.

15. How long does it take you to get ready in the morning?
Dvadeset minuta s tuširanjem, šminkanjem i oblačenjem. Trideset ako perem i sušim kosu.

16. Something you really miss?
Samoća.



17. Where do you go when you’re sad?
A di bi išla? Na krov svoje zgrade? hahaha Nigdje, prođe me, kao i sve ostalo.

18. Have you ever been in a physical fight?
Jesam. 

19. What turns you on?
Ovakav dubok muški glas. Hint Klapa Intrade i Tomislav Bralić. 😉
Srećom po mene i moj dragi ima dubok glas 😍



20. What turns you off?
Kada se netko pretvara da je bolji nego što jest i onda se zaplete u vlastitim lažima i misli da to ne primjećujem. 😵



21. Quality you look for in a partner?
100% iskren i pošten te da smo na istoj valnoj dužini što se tiče etičkih i moralnih kvaliteta.

22. What’s your favorite color?
Maslinasto zelena i petrolej plava.

23. Loud music or soft?
Tiha.

24. Favorite Quote?
Ima ih nekoliko.










25. Favorite actor?
Ima ih više: Ewan McGregor, Joseph Gordon - Levitt, Jake Gyllenhaal, Colin Firth i Mark Wahlberg.

26. The reason you joined YouTube?
Ajmo odgovoriti zašto nisam na YT. Jer se bolje izražavam pišući nego govoreći, ali i zato jer sama sebi grozno zvučim.

27. Do you have any fears? What they are?
Uvijek se bojim da neću stići napraviti sve obaveze koje sam si zadala, ali i da neću stići uživati u životu kako i koliko sam planirala.

28. What’s the last thing that made you cry?
Život.



29. Meaning behind your YouTube Name?
Zimzeleni cvijet ➔ zimzeleni - uvijek živući, cvijet - nježan, krhak ⇒ nježan, krhak cvijet koji se nikada ne predaje i uvijek nekako preživi. Tako recimo vidim sebe.

30. Last time you said you loved someone?
Mužu po nekoliko puta dnevno i tako svaki dan posljednjih 15 godina.

31. Last book you read?
Renate Dorrestein – Kameno srce.



32. The book you’re currently reading?
Trenutno ništa ne stignem.

33. Last show you watched?
Transparent.

34. Last place you were?
Opatija.





35. Last sport you played?


Nemam vremena za vježbanje. Održavanje na životu i neprestana jurnjava da sve stignem me održava fit.

36. Who’s the last person you talked to?
S mojim D.

37. Last song you sang?
Ne sjećam se. Trenutno imam upalu grla pa mi nije do pjevanja  😀

38. Favorite chat up line?
Nešto o vremenu.

39.  Have you ever used it?
Svaki put.

40. Do you have a crush?
Muža 😊

41. The relationship between you and the person you last texted?
S mamom.

42. Favorite food?
Što god ja ne moram skuhati.😁
Lignje na žaru s rižom ili pržene srdele.

43. What’s your favorite drink?
Cedevita naranča.




44. Place you want to visit?
Maribor, Osijek, Sarajevo, Innsbruck, Salzburg, Munchen, cijela Švicarska i Italija, poneki gradić u Irskoj i Škotskoj. Tim redom :)

45. What’s the last time you kissed someone?
Prije nekoliko minuta... muža.

46. Last time you were insulted?
Mora da je bilo davno jer se ne sjećam. Ali nikome ne ostanem dužna pa nije nešto o čemu razmišljam.

47. Favorite flavor of sweet?
Koji okus slatkiša... pa generalno volim slatko, ali sad koji okus posebno, pa ne znam. Ne volim baš čokoladu. Više volim kekse i kolače. Najviše volim one debele K plus kakao batonse #NezdravoNaNajjače



48. What instruments do you play?
Nema koje. Nijedan.

49. Favorite piece of jewelry?
Ne volim nositi nakit. Ali ako baš moram izabrati nešto od nakita onda su to onda naušnice - sitne, najsitnije, srebrne ili od bijelog zlata u svim oblicima.

50. Who should answer these questions next? Tag them……
Tko želi 😁


Ako vam je dosadno u životu ili želite saznati još ponešto o meni kliknite ovdje LINK
U komentarima slobodno podijelite ako imamo nešto zajedničko ili ako vas neki odgovor iznenadio.

srijeda, 6. prosinca 2017.

What to expect when you're expecting #10

Okretanje i spuštanje bebe u zdjelici
Moja beba se okrenula, odnosno zauzela položaj s glavom prema dolje u 31. tjednu trudnoće. Bilo je jako bolno (ništa naspram trudovima, ali do tada je to bila najveća bol koju sam u životu osjetila.). Krajem 35. tjedna (dva tjedna prije poroda) osjetila sam kako se spustila u zdjelicu (osjećaj je ogroman pritisak na mokraćni mjehur i kao da će ti nešto ispasti među nogama). Istodobno počinje sve obilniji i gušći iscjedak. Cca 16 sati prije pucanja vodenjaka ispao mi je sluzni čep. 

Mogu li se brijanje i klistir izbjeći?
Brijanje se može izbjeći tako što se doma možeš sama depilirati. Nije nužno doći na porod svježe izdepilirana, nego je važno da su dlačice čim kraće kako bi se lakše šivalo ako dođe do puknuća ili epiziotomije međice, ali i radi lakše higijene tijekom babinja.
Klistir (klizma) se isto može napraviti doma, ali pitanje je koliko bi on bio učinkovit. Većina trudnica se susreće sa zatvorom (opstipacijom) od kojeg čak nastaju hemeroidi. Pa ako bi se tako lako rješavale zatvora ne bi bilo niti potrebno da se obavlja klistir na porodu. Klistir je po meni najbolji dio poroda - riješi te problema koji te mučio posljednjih 2-3 mjeseca. Neugodan je u smislu da ti netko stavlja crijevo s tekućinom u anus, ali to ne boli. Sljedećih pola sata provedeš na wc školjci i mirna si. Jer ako se klistir ne bi napravio trudovi osim što potiču kontrakcije maternice, potiču i kontrakcije crijeva pa crijevo tijekom poroda intenzivnije radi i prazni se, a još ga dodatno pritišće i prazni beba prolaskom kroz porođajni kanal. Stoga se može reći da je proces nevoljnog, spontanog i potpunog pražnjenja crijeva tijekom porođaja neizbježan. Naravno da je time i neizbježno potencijalno zagađenje djeteta i porođajnih rana (epiziotomija, razdori međice i rodnice) sadržajem crijeva za vrijeme rađanja. 




Plan poroda
To je dokument s nekoliko stranica u kojem se trudnica upoznaje sa svime što je može očekivati na porodu i cilj je tog dokumenta da ga trudnica ispuni na miru, razmišljajući o svim dobrim i lošim stranama svakog pojedinog postupka kako bi kada stigne u rodilište i krene porod bile zadovoljene njezine želje - naravno, u skladu s mogućnostima rodilišta i njezino trenutnom zdravstvenom stanju.
Link na pdf s Planom porođaja

Osobno, plan poroda sam isprintala i ispunila, prethodno se informirajući o svakoj pojedinoj stavci. Došla sam do zaključka, da ne trebam nositi plan poroda na porod jer želim da o mom porodu i svim odlukama vezanima za porod donese liječnik tj. stručnjak koji će bolje od mene znati što je potrebno i nužno napraviti u datom trenutku. Jer što bi bilo da sam ja npr. inzistirala na vaginalnom porodu, a trebao je hitni carski rez, ili obrnuto. Ili pak da ne želim lijekove protiv bolova, a na kraju uvidim da ih ipak trebam (što je čest slučaj s epiduralnom). Moram priznati, da se odluka pokazala dobrom. Bila sam informirana o svemu, ali me se i o svakom postupku tijekom poroda dodatno informiralo i pitalo za pristanak.

Kozmetika u trudnoći
Kažu da sve što stavite na kožu u roku od sedam minuta nađe se u vašem krvotoku. Koža je naš najveći organ i jako je bitno na koji je način tretiramo i koje supstance preko kože unosimo u organizam. Nitko vam neće reći da je kozmetika u trudnoći zabranjena ili loša, ali ako se vodite ovom logikom bolje je koristiti što manje i što prirodniju kozmetiku i pustiti kožu da diše. 

Od preparative koristila sam iskreno samo ono što me nije tjeralo na povraćanje... Biobazinu kremu za tijelo Mama i neki najobičniji Balein gel za tuširanje za suhu kožu (tamno plavo pakiranje). Za čišćenje lica nisam koristila ništa osim vode i onih tankih okruglih spužvica.
Nanošenje make upa sam izbjegavala u trudnoći. Koristila sam samo bb kremu i maskaru i to kada bi nekud išla, a to je bilo jako rijetko jer sam se stalno loše osjećala. Kada skoro svaki dan povraćaš nekako ti nema smisla nanositi puder i poslije popravljati. Uostalom tako sam bila slaba da bi me samo nanošenje i to malo make upa izmorilo. Skidanje svega toga još više. Jednom kada se navikneš da te poštar i dostavljač hrane vide usred dana u pidžami i bez šminke i pritom se ne uplaše sve ide nekako lakše. Prije trudnoće ne bi bilo šanse da me netko vidi nenašminkanu, osim muža 😀Ako ne bih bila tip top, poštaru nije imao tko otvoriti vrata hahaha

Stoga ako ste ikada zapitale zašto se neke žene više ne šminkaju i ne drže baš do sebe nakon što rode - to vam je to... kad jednom vidiš da možeš bez šminke jer je naprosto nemaš snage nanijeti, kada te doktori i svi u rodilištu vide u tvom najgorem izdanju i kada nakon poroda nemaš vremena ni da odeš na wc i otuširaš se, ali zato te dođe vidjeti pola rodbine, kada tragovi pudera ostaju na bebinoj odjeći pa ih moraš ribati nekako prihvatiš da biti nenašminkana i nije tako loše. Ali sve prije ili kasnije dođe na svoje mjesto pa dođe i čas kada opet se možeš posvetiti sebi i svojim užicima poput šminkanja. 

O tome što točno treba izbjegavati od kozmetike u trudnoći možete pročitati kod Lenke i Martine.  



Lakirani nokti i šminka na porodu
Hahaha, kako to pristojno reći, a da se nitko ne osjeti povrijeđenim ili uvrijeđenim. Pa recimo ovako... porod znači rađanje djeteta. Dijete je teško cca 3-4 kg i mora izaći kroz uski otvor. To boli. Jakooo boli. To je bol koju ne možete niti zamisliti. Uostalom, doslovno vam se naživo pomiču kosti zdjelice. U tim trenucima ne možete suspregnuti suze ni vlastite krikove. Briga vas za sve što se oko vas događa... hoće li vas netko vidjeti golu na stolu za rađanje, hoćete li izvršiti nuždu u pelenu na kojoj ležite, ma samo želite da ova bol prestane. Spremni ste i udariti svakoga tko vam se nađe na putu... pogotovo nekoga tko misli da biste trebali biti tiši... zbog drugih trudnica, da ih ne plašite. A vas baš boli briga... jer vi rađate i sada je vaša bol centar svijeta. I jedino što možete napraviti je - držati se čvrsto za ogradu bolničkog kreveta, toliko čvrsto da vam i kratko ošišani nokti krvare ili pak čvrsto stegnuti muževu ruku toliko da mu ostanu modrice i krvavi tragovi vaših noktiju ma koliko se trudili da ga ne stisnete baš prejako. Zato smatram da lakiranim (osobito dugim geliranim) noktima nije mjesto na porodu. Uostalom, na noktima se najprije vidi ako nešto nije u redu i poplave. To je osobito bitno ako se mora ići na carski rez. Ali svakome svoje veselje. Razumijem, da kao i onima koje se stalno šminkaju, da se bez šminke odnosno bez laka osjećaju golo... ali ako vam i sve to što sam navela nije dovoljan razlog da skinete lak i skratite nokte... razmislite samo kako ćete nakon poroda u svoje ruke primiti krhko novorođenče koje ćete uskoro morati dojiti, prati i presvlačiti. Ne samo što je opasno da bebu ozlijedite, nećete imati ni vremena skinuti lak acetonom, a kamoli otići u salon na skidanje gela barem sljedećih nekoliko mjeseci. Bit ćete vezani uz bebu 24 sata i te nokte nitko osim vas i bebe neće ni vidjeti. Ali, kao što rekoh, na vama je odluka.
Ful make up na porodu vam nitko neće zamjeriti niti natjerati da ga skinete. Do vas je da li želite da vam znoj i suze budu u boji pudera i maskare ili prozirni.
Ali da ne bi ispalo da je sve tako grozno... dan kada sam rodila mog D., od samog dolaska u rodilište pa preko poroda i našeg upoznavanja bio mi je najljepši dan u prethodnih i sljedećih 9 mjeseci i slobodno mogu reći da mi je zapravo jedan od najljepših dana u životu.



Babica ili primalja je  osoba koja je uz trudnicu prilikom samog poroda. Ona je uz trudnicu od samog dolaska u rađaonu - obavještava je  što će se i kada raditi te cijelo vrijeme prati njezino stanje  (naravno, koliko može biti s obzirom na to da se mora brinuti o više rodilja istovremeno). Primalja pomaže  trudnici da se smjesti u što udobniji položaj, te je potiče na pravilno disanje i opuštanje između trudova te je na kraju uz nju tijekom samog izgona bebe i ona prva prima novorođenu bebu u ruke.
Prema pričama prijateljice koja nije rodila u istom rodilištu gdje i ja... primalja je zapravo osoba koja je cijelo vrijeme s tobom i koja te porađa, a ginekolog dolazi samo u slučaju komplikacija.
Moje iskustvo je takvo da ja primalju nisam niti vidjela do samog izgona bebe. Pokraj mene je stalno bio suprug i iskreno nitko mi drugi nije ni trebao, štoviše u onim bolovima i muci željela sam što manje ljudi oko sebe dok ne krene ono pravo - izgon. A tada se pojavila primalja i govorila mi kako da dišem i kako da istiskujem bebu. Sve bi to bilo ok, da se ja u tom trenutku nisam pogubila i zapitala tko je sad ova i što hoće. Gdje su ginekolozi i sestre koje su me posjećivale s vremena na vrijeme i pratile moje stanje? Stoga je primalja govorila što da radim, a ja sam slušala muža jer ju nisam ništa razumjela... tj. meni je sve to disanje i stiskanje bilo veliki kaos. Pamtim je samo kako dragu i strpljivu ženu, koja me hrabrila da sve dobro radim i koja me tješila da će sve uskoro završiti.


Doula
Doula je osoba koja je i sama prošla kroz iskustvo poroda i koja tudnici pruža emocionalnu, fizičku i informativnu potporu prije, tijekom i nakon poroda. Uči vas tehnikama pravilnog disanja, predlaže vam najudobnije položaje tijekom poroda, masira vas... ukratko to je osoba kojoj se možete obratiti ako ste u frci i panici zbog trudnoće, poroda i dojenja. Naravno, nju morate platiti 1800 kn. Cijena uključuje dva posjeta prije poroda, boravak s vama na porodu i jedan posjet nakon poroda. Za razliku od npr. medicinskog osoblja ona s trudnicom ostvaruje dublji i emotivniji kontakt, dakle više se brine o ženinim osjećajima nego o samim tehničkim (medicinskim) stvarima. Recimo kao da imate stručnu prijateljicu uza sebe u najtežim trenucima, ali ju zato plaćate.
U Hrvatskoj je na porodu moguće imati samo jednu osobu u pratnji, tako da se mora izabrati hoće li to biti partner ili doula. Ja nisam imala doulu, možda bi bilo bolje da jesam pa ne bih imala probleme koje sam imala, ali eto ako vam treba lagana psihička potpora tijekom trudnoće i bojite se stvari koje vas očekuju sada znate kome se možete obratiti. Za nas ostale tu su psihoterapeuti. Ali o tome u nekom drugom postu.



Kako se mogu psihički pripremiti za porod?
Prije svega dobrim informiranjem o tome kako izgleda porod i što vas sve očekuje. Informirati se možete na YouTubeu gledajući videa poroda, dobro proučavajući plan poroda i odlaskom na trudnički tečaj. Tečaj u rodilištu u kojem se planirati poroditi je bolji od onoga u Domu zdravlja koji samo ispunjava formu da bi se dobio potpis za sudjelovanje partnera na porodu jer upoznajete osoblje koje će biti na vašem porodu, njihov način rada (njihova iskustva), ali i samo mjesto gdje ćete se poroditi (rađaonicu). Raspitajte se kod prijateljica ili rodica kako je njima bilo. Izaberite rodilište koje vam najviše odgovara ili o kojima ste čuli najviše pozitivnih iskustava. Možete roditi u bilo kojem rodilištu u Hrvatskoj i ne mora to biti ono koje je najbliže vašem mjestu stanovanja - iako ćete u njemu završiti ako vas bude morala voziti hitna.
Moj odabir bio je rodilište u Petrovoj. Prvenstveno jer je to Klinika za ženske bolesti i porode, dakle specijalizirana ustanova samo za trudnoću i porode. To što su neke naše poznate ličnosti tamo rodile (a mogle su recimo u Podobniku) isto mi je ulijevalo nadu da ipak nije tako loše.

U Hrvatsko se godišnje rodi prosječno 40-50 000 djece. Koliko iskustava možete pročitati na internetu? Stotinjak i to možda. A gdje su ostala? Nema ih. Ne kažem da su sva pozitivna, ali bogme nisu niti tako negativna da se netko ne bi pobunio, išao na 2., 3. dijete i slično. You get my point... Kao i za sve, piše se samo kad nešto nije onako kako smo očekivale ili kad nam se dogodi nešto ružno jer želimo da to ne bude drugima ili da se nešto promijeni na bolje. Trudnica, hormoni, strah od nepoznatog ... sve upijamo kao spužve.

Ja imam odlično  iskustvo iz Petrove. Svi od reda su se prema meni ponašali s poštovanjem i za sve su pitali moje dopuštenje, dr. i osobito sestre su bile od velike pomoći za vrijeme i nakon poroda. Što god sam pitala dobila sam odgovor, pojašnjenje ili pomoć. Dok sam imala trudove tješile su me Bravo, Katarina, ti to možeš. Super, samo tako! I sličnim riječima. Muž je stalno bio sa mnom otkad smo došli u rodilište, a kasnije i više od predviđenih sat vremena posjeta (doduše iz pristojnosti smo bili na hodniku). Ako želite, uzmu bebu u bilo koje doba dana i noći da se odmorite. Postoji zvono iznad kreveta i ama baš svaki put netko dođe.

U Petrovoj se u prosjeku rađa 15 do 20 beba dnevno. I čak i to što se tamo puno rađa nemaš osjećaj da to rade kao na traci. Svakome se posvete maksimalno. To što neke žene očekuju da će netko biti uz njih i tješiti ih dok imaju trudove po 10 sati (za to postoji muž, a ne samo da se slika s bebom kada se rodi) i iako bi se po internetskim pričama dalo zaključiti da 99% očeva  prisustvuje porodu, zapravo je baš suprotno... eto na dan kada sam ja rađala od 26 poroda samo su 3 oca, uključujući mog muža bili na porodu i nijedna žena koja je u tih 9 dana koliko sam bila u rodilištu ležala sa mnom u sobi isto tako nije imala partnera na porodu) ili traži da im stave epiduralnu kad krene izgon (a 2 sata prije izgona možeš dobiti posljednju dozu epiduralne jer moraš osjetiti sve kad krene izgon jer inače ne možeš bebu izgurati van) pa psuju (citiram ono što sam čula: pm, koji k ne dolazite, mene boli, ja tu umirem, a vas nema... ) i udaraju i čak pljuju doktore pa kasnije pišu kako su doktori bili grozni prema njima kako im nisu dali ništa protiv bolova (a ne kuže da se same nisu informirale i da porod pa i da ti daju najteže droge MORA boljeti i da su liječnici i sestre isto ljudi i da njih ružne riječi pogađaju.

Želim naglasiti kako mene nisu tretirali ništa posebnije niti drugačije od ostalih žena, prema svima su bili takvi. Nisam imala nikakvu vezu ni poznanstvo. Stvar je u tome kako se postaviš i kako neke stvari doživljavaš.

Osim kada sam bila mlađa i slušala svakakve priče s poroda (a tu postoji neko natjecanje čiji će opis biti gori - to je majka više majka) nisam se uopće bojala samog poroda. Nekako sam se koncentrirala na pozitivne strane tog čina - na to da će tog dana prestati sve moje tegobe uzrokovane trudnoćom, da ću moći dobiti natrag svoje tijelo (jesti, piti i raditi sve što nisam mogla sve ove mjesece) i da ću upoznati svoje dijete. Uostalom, sve smo mi drugačije. Ja sam htjela svoju priču s poroda, a ne unaprijed se pripremiti na ono što su prošle druge trudnice. I tako je na kraju bilo.

Nema toga što vas može pripremiti na tu bol. Meni je disanje jako puno pomoglo. Pogledajte si tehnike disanja na porodu. I muž koji me podsjećao kako disati jer u onim bolovima zaboraviš i to. Pomaže trud prodisati. I držati se za ogradu kreveta. I stiskati je (obavezno skratite nokte jer će vam puknuti inače). I samo razmišljajte o tome da će to trajati samo danas i da je onda gotovo i nikad više (za utjehu naravno, vaša je odluka hoćete još rađati). Ako želite uzmite epiduralnu. Ja sam je uzela, ali pošto nas je bilo punooo koje su taj dan rađale (čak 26 žena) anesteziolog nije stigao stalno nadopunjavati epiduralnu pa sam sat vremena bila pod epiduralnom, a sat bez. Uzeli je ili ne, kad osjete da će doći do izgona neće vam je nadopuniti jer morate imati osjećaj za izgon bebe. Sam izgon ne boli, a osjećaj kada iz vas izađe beba je velikooo olakšanje. Uvijek možete pitati nešto protiv bolova, nisu oni baba roge da vam ne daju. Samo ne treba dosađivati i stalno nešto tražiti. Ako imate pratnju to vam puno znaci. Em što vas hrabri, em što vam može dati vode ili pozvati pomoć, a i liječnici više paze kad trudnica ima nekog uz sebe. Nemojte se bojati. Možda vas iznenadi da ta bol i nije tako jaka kao sto ste mislili. Ali kažem vam razmišljajte o tome da to traje tih nekoliko sati i onda ste gotovi. Meni je puno gore bilo 9 mj trudnoće nego taj 1 dan. Sat po sat i prode, a vi imate bebu u rukama 😍 Na ovom linku možete vidjeti opis mog poroda.

Ovo vam možete biti odgovor na ono vječno razmišljanje, ako je porod tako strašan kako to da se žene odlučuju imati još djece? Ako vam trudnoća prolazi u redu, nemate baš nekih neugodnosti i možete raditi što i inače, jedan dan tj. dan poroda je lako preživjeti pa kakav god da je. Možete sljedeći put promijeniti rodilište ili pak imati pratnju na porodu, ako je prvi put niste imali.
I one spike da sve (loše) zaboraviš sve kad napokon primiš u naručje svoje dijete su bedastoće. Pa nisi bila na operaciji mozga. Osjetiš nešto posebno, ljubav na prvi pogled, ponos što si sve izdržala, napokon vidiš zbog čega se sve to isplatilo prolaziti. Ali da zaboraviš, to ne. Jednostavno prihvatiš da se sve to događa s razlogom, jer to tako mora biti i jer ne postoji drugi način. Isto kao što prihvatiš ostale stvari u životu. Sve se odvija s razlogom baš tako. Neke razloge spoznamo odmah, a neke nešto kasnije. Za mene su trudnoća i porod bili psihička vježba za ono što me dočekalo nakon toga.

Sada kad si probala, bi li opet tražila epiduralnu?
Da, 100% da. Njezino samo postavljanje ne boli. Uvelike pomaže na porodu - otvarate se, a ništa ne osjećate. Jedino što me nekih 6 mjeseci nakon poroda jako boljela kralježnica oko mjesta uboda. Pila sam tablete protiv bolova, ali to je neusporedivo mala cijena za tako veliku pomoć na porodu. Naravno, to ne znači da sam zato da je svaka trudnica mora uzeti. Postoje one koje se brzo otvaraju i začas rode. Dobro je imati otvorenu opciju i slušati liječničko mišljenje.

Nemojte se držati onih priča, ako je mogla moja baba roditi usred polja, mogu ja bez ičega u bolnici. Društvo, a posebice medicina od tada su znatno napredovali. Onima koji vas podsjećaju na te naše "bake" ispričat ću stvarno kako je bilo s mojom bakom. Dakle, rođena 1921., bila je trudna i djecu je rađala u 40-ima i 50-ima 20. st. Od 8 trudnoća, tri su završile porodom - dvojicom (mojim stricem i tatom) koji su i danas živi i ženskom bebom koja je umrla u dobi od tri godine jer ju je pas nečime zarazio, a nije bilo doktora u selu da je pregleda i (možda) spasi. Ginekologa je prvi put susrela u zadnjoj trudnoći, kada je morala ići roditi u rodilište mog tatu. Sve ostalo, obavljala je sama. Pametnom dosta.



Partner na porodu
Bilo partner, mama, sestra ili prijateljica - dobro je imati osobu od povjerenja uza sebe. Meni je moj suprug bio od ogromne pomoći i podrške. On je pozivao osoblje kada mi je nešto trebalo ili nije bilo jasno. On me fizički držao, mazio i tješio tijekom izgona, ali i prije. A trenutak kada smo zajedno vidjeli život koji smo zajedno stvorili je neopisiv.
Za prisustvo pratnje na porodu potrebno je pohađati trudnički tečaj, iako čujem u nekim rodilištima ne drže do te formalnosti ako recimo tata želi uskočiti u rađaonu kad je sve gotovo da vidi bebicu. Ali ono što smatram važni  naglasiti je sljedeće - meni nije bilo važno da je M. sa mnom na porodu kako bi vidio našu tek rođenu bebu nego da mi bude pomoć i potpora od samog dolaska u rađaonu, tijekom trudova i poroda, kada smo sve u životu prošli zajedno, da i sada kada na svijet dolazi naše dijete budemo skupa.
Ali poštujete želju partnera ako ne želi biti na porodu. Nisu svi isti. Ima muškaraca kojima je teško vidjeti osobu koja pati i ne mogu joj pomoći, iako je sama njihova prisutnost pomoć. A i kako god bilo teško vidjeti nekoga patiti, puno je teže biti osoba koja pati i to sama. Opet s druge strane ima muškaraca koji se uspaniče i bude im loše (povraćaju, tresu se i padaju u nesvijest) i to je nešto što ni uz najbolju volju ne mogu kontrolirati. Stoga, odluka nije jednostavna. Ono što mogu reći je da je trudnica cijelo vrijeme prekrivena plahtom tako da pratnja na porodu ne mora uopće vidjeti što se događa tamo dolje, ako baš ne želi.

Prvi pregled nakon poroda i prva menstruacija
Na prvi ginekološki pregled nakon poroda treba otići po završetku babinja, 6 tjedana nakon poroda (i prije ako je potrebno). Važan je da se utvrdi je li došlo do kakvih promjena unutar porođajnog kanala i maternice, upala, zaostalih dijelova posteljice i sličnoga.
Prva menstruacija kod žena koje doje može izostati i po godinu dana, dok kod onih koje ne doje obično nastupa šest tjedana nakon poroda. Ja sam je dobila točno 12 tjedana nakon poroda. Krvarenje je bilo obilnije nego nakon poroda. Najveći uložak na tržištu izdržao bi max. pola sata te sam bila prisiljena potražiti pomoć u ljekarni gdje sam dobila uloške za inkontinenciju. Tako je bilo i sa sljedeće dvije menstruacije. Prva i sljedeće menstruacije su bile jako bolne. Usporedbe radi, inače popijem jednu tabletu protiv bolova svakih 5 menstruacija, a sada sam tijekom ove prve tijekom prva tri dana morala piti svakih 6 sati po jednu.

********************************************************************************


Joj, šta se sad ti tu praviš pametna. Jednom si rodila i misliš da si svu pamet svijeta popila. 
Samo kukaš, kao da drugima nije bilo teško pa ne prave priču od toga.
Lol. Samo prenosim svoje iskustvo. To što je bilo teško i ne odgovara idealiziranoj slici blaženog stanja o kojemu svi pričaju nije moj problem. Mislim da se premalo, ili bolje rečeno previše u rukavicama priča o svemu vezanom za trudnoću, porod i posebice ono što nas čeka nakon toga. Smatram da što smo informiranije to ćemo se lakše snaći u izazovima koji nas očekuju. Tko zna kako bi moj život danas izgledao da sam znala ono što danas znam. Nažalost, nemaju svi prilike čuti iskustvo iz prve ruke, kao što niti svaka žena o tome želi pričati. Ja sam samoj sebi obećala da ne želim biti poput drugih, da ne želim šutjeti i da ne želim podupirati ono što mi se ne sviđa u društvu. Ne smatram da sam nešto posebno, da radim nešto revolucionarno, ali znam da se ne bih mogla pogledati u ogledalo i znati da sam mogla nešto napraviti, a nisam.




Toliko od mene o trudnoći. Dvanaest postova (da, čak 12) čini se kao dovoljna brojka haha, ali ako imate kakvo pitanje slobodno mi se javite putem e-maila zimzeleni.cvijet@gmail.com ili porukom na Facebooku :)

Uskoro vas očekuju teme vezane uz razdoblje nakon poroda, majčinstvo i 
bebinih prvih godinu dana.

utorak, 5. prosinca 2017.

What to expect when you're expecting #9

Kada se mogu osjetiti prvi pokreti bebe? Kako ću znati da su to pokreti, a ne npr. probava?
Haha, pa znat ćeš :) Pokreti su ugodni (barem sada u početku) i nalik su treperenju i nježnim vibracijama. Ja sam prvi put osjetila kretanje bebe s 19 tjedana, a kažu da se rijetko kada mogu osjetiti prije 16 tjedna trudnoće. Kasnije će pokreti postati sve jači i pretvorit će se u prave udarce iznutra koji mogu biti i bolni. U kasnijim tjednima pokreti su vidljivi i promatranjem trbuha koji se uzdiže i spušta na dijelovima gdje su bebine ruke i noge te glava. Osjeća se i bebino štucanje.

Kada spremiti torbu za rodilište?
Iako je većina trudnica sprema u posljednjim tjednima trudnoće, ja sam je spremila već oko 17.-18. tjedna,barem onaj dio koji je potreban mami u rodilištu jer nisam se osjećala dobro i mislila sam da je dobro da u svakom trenutku budem spremna ako se nešto iskomplicira i moram u bolnicu. To je ionako neizbježno. Na kraju se pokazalo dobrim jer sam već tada jedva imala snage da pokupujem sve što mi treba i složim si torbu, a koji tjedan kasnije ne bih ni to mogla. Ali naravno na vama je da odlučite pa i to da li vam je prihvatljivo da kupovinu svih tih stvari obavi netko drugi umjesto vas. Post o tome što ponijeti u rodilište - LINK.



Što moram izbjegavati u trudnoći?
Trudnoća nije bolest, ali je ipak drugo stanje. Stanje u kojemu moramo biti oprezni kako ne bi naškodili sebi i bebi. Ako ti mučnina, umor i ostale čari trudnoće ne kvare svakodnevicu možeš raditi do kraja trudnoće, odnosno maksimalno do 45 dana prije termina poroda. U suprotnom se otvara bolovanje.
U trudnoći treba izbjegavati fizičke napore (bilo radne ili sportske), dok su šetnja i lagane vježbe preporučljive.

Ne smije se konzumirati droge niti alkohol (ni čašica vina ili pive uz ručak). Naravno, da se ne bi smjelo niti pušiti, ali ovisnost je ovisnost... pokušajte barem smanjiti broj cigareta na minimum. Isto je i s unosom kofeina (kava, čaj, cola).

Od čajeva se može piti kamilica, kopriva, đumbir, šipak, brusnica, lipa i voćni čajevi, a ne preporučuju se čajevi od gospine trave (majčine dušice), kadulje, ružmarina, nevena, stolisnika, maslačka, komorača, bazge, lavande, timijana, limunske trave, piskavice, anisa, peršina te uvin čaj. Iste te biljke treba izbjegavati i kao začine jer izazivaju kontrakcije maternice. Crni i zeleni čaj sadrže kofein pa ih se preporuča izbjegavati u trudnoći. Međutim, za masažu i inhalaciju (aromaterapiju) mogu se koristiti razrijeđeni eterično ulje lavande, bergamota, bora, čempresa, čajevca, jele, đumbira, citrusa, kamilice, nerolija, pačulija,  geranija, ruže i smilja.

Hrana ne smije biti sirova nego dobro termički obrađena (skuhana ili pržena). Dakle, tatarski biftek, sushi i polukuhano (i svježe umućeno) jaje ne. Također treba izbjegavati svježe (pomuzeno) mlijeko i sireve, tunjevinu i meso morskog psa. Voće i povrće mora biti dobro oprano i još bolje ako je oljušteno.

Ukratko, hranite se što zdravije možete. Ono što i inače nije zdravo, probajte izbaciti ili svesti na minimalnu količinu. Tu spadaju i slatkiši i slane grickalice. Naravno, jedno je teorija, a drugo je stvarnost. Treba barem težiti pravilnoj prehrani.



Hiperpigmentacija u trudnoći
Osim bradavica i areola, meni su u trudnoći potamnjeli pazusi i vrat. Stvorila se linea alba (linja koja spaja pupak i Venerin brijeg), a dobila sam i trudničke pjege (tamne mrlje ispod očiju, ali ne gdje budu podočnjaci nego nešto niže, stručno se nazivaju melasma). Nekoliko ljubičastih strija pojavilo mi se pri kraju trudnoće ispod pupka, ali su nakon poroda nestale. Začudo na grudima nije bilo strija, iako se na njima vidjela najveća razlika (s H košarice došle su na B).
Stvaranje hiperpigmentacija u trudnoći ne možete spriječiti. Mogu se eventualno ublažiti, neizalganjem Suncu i korištenjem preparata sa SPF faktorom. Dobro je što, barem meni, nestaju nakon poroda.

Svrbež
Nastaje rastezanjem kože trbuha zbog rasta bebe. Neugodno zatezanje se može ublažiti korištenjem ulja i masnijim kremama namijenjenih trudnicama. Moja preporuka Biobaza mama.

Mokrenje u trudnoći
Što reći na tu temu, a da nisam rekla? Često mokrenje je normalno u trudnoći. Kod mene je izgledalo tako da sam i po 40 puta dnevno (od toga pola noću) morala na wc. Kako je trudnoća išla kraju bilo je sve gore i učestalije i sa sve većim pritiskom bebe na mjehur. Uz to, imala sam i urinarne infekcije i upalu bubrega. Dobro je što i to jednom prođe. Više od toga nemam ništa pametnoga za dodati.

Grudi u trudnoći
Grudi će biti osjetljive, napete i bolne na dodir. Povećat će se svakako. Konkretno meni su se povećale za dvije veličine košarica (H košarica, pošto nisam mogla naći tu veličinu grudnjaka u trudnoći sam nosila topove tj. sportske grudnjake). Međutim, još veću razliku sam osjetila kada su mi nakon poroda, pošto nisam dojila, smanjile se s predtrudničke E košarice na B.  Kako odmiče trudnoća, tako bradavice postaju čvršće, tvrđe, izbočenije, bolnije i tamnije. Osim bradavica tamniju boju poprima i okolna koža (areola). odmicanjem trudnoće kroz kožu dojki postaju vidljive krvne žile koje se šire po čitavoj dojci. Iscjedak (mlijeko) iz dojki tijekom trudnoće nije ništa neobično jer se grudi pripremaju za dojenje. Kao i trbuh, važno ih je njegovati kremama i uljima kako bi se spriječio i umanjio nastanak strija.


Proširene vene i otečene noge u trudnoći
Razlog su zbog kojeg noga može privremeno "narasti i za dva broja". Ako je moguće prilagodi obuću - nosi japanke, papuče, starke... odnosno cipele koje ne stežu ili kupi veći broj nekih udobnih cipela. Treba izbjegavati usku odjeću i obuću, stajanje i sjedenje s prekriženim nogama. Postoje gelovi i kreme koje mogu olakšati taj problem, a sigurne su za trudnice. Može pomoći ležanje s podignutim nogama na povišenom jastuku, kao i masaža i tuširanje naizmjence toplom i hladnom vodom. Oteći mogu i gležnjevi, stopala i ruke (s prstiju uklonite prstenje). Treba smanjiti unos soli i slatkiša i povećati unos magnezija.

Kosa u trudnoći i nakon
Kažu da u trudnoći kosa raste i da je ljepša nego ikada, a da nakon poroda opada. Meni je opadala za vrijeme trudnoće i nakon. Doduše, u trudnoći je dosta i rasla (morala sam se šišati svakih mjesec dana, umjesto kao do tada svakih tri). Koliko sam čitala, otprilike godinu dana nakon poroda prestaje padati i počinje se obnavljati. Svakako, ako mislite da se radi o velikom opadanju potražite pomoć liječnika (možda vam krvna slika nije u redu) ili u svoju njegu uvrstite specijalne preparate - bilo šampone, bilo vitamine.
Što se tiče bojanja kose u trudnoći, ono se ne preporučuje u prvom tromjesečju. Za preostala tromjesječja mišljenja su podijeljena. Po mom mišljenju trebalo bi izbjegavati bojenje kose u trudnoći jer su to ipak kemikalije, ali opet postoje frizerke koje tvrde da su cijelu trudnoću odradile bojeći kosu sebi i drugima pa im ništa nije bilo. Čitala sam jednom da sve što stavimo na svoju kožu ulazi u organizam u roku nekoliko minuta pa ne vidim razloga zašto riskirati. U najboljem slučaju, prorijedite bojanje i koristite čim prirodnije boje.



Zubi i krvarenje desni
Zbog povećane koncentracije hormona progesterona sluznica postaje osjetljivija što dovodi do krvarenja i upale zubnog mesa. Treba pojačano provoditi higijenu upotrebom najnježnijih četki za zube i pasti za osjetljive. U trudnoći nisam imala tih problema, ali mi je zato nakon poroda umnjak naglo počeo probijati zubno meso koje se upalilo zbog čega sam dva mjeseca nakon poroda umalo završila na operaciji i to bušenju rupe na licu jer zbog upale koja je zahvatila i čeljust nisam mogla otvarati usta. Zahvaljujući sitnih 2,5 cm koliko sam ipak mogla otvoriti usta, popiti i pojesti nešto to se nije dogodilo. Pila sam dvije vrste antibiotika i da stvar bude još gora (jel može gore) pokupila sam (zarazila se) od muža koji je imao upalu pluća. Meni se nije uspjela razviti upala pluća već je ostalo na teškom bronhitisu. Pokušajte zamisliti, kako to izgleda da ti škripe pluća, ne možeš disati (jer ti je paralizirana čeljust), hvataš dah, izbacuješ gomile sekreta, kišeš sa zatvorenim ustima, 15 dana to traje i za to vrijeme živiš na čaju i zdrobljenim keksima jer ništa ne možeš doslovno ugurati u usta... imaš malu bebu staru 2 mjeseca, a jedini tko te može prebaciti do bolnice je muž koji ima upalu pluća, visoku temperaturu i iskašljava krv. Sreća da je moja mama došla i pobrinula se za malenog koji se na sreću nije zarazio jer smo stan podijelili na dio gdje smo bili bolesni suprug i ja, i drugi gdje je bila mama i naš D., nosili smo maske i stalno ispirali ruke dezinfekcijskim gelom. Ne ponovilo se!

Umor i bolovi u leđima
Jedino što možeš napraviti je da puno odmaraš (spavaš, ležiš, ležeći gledaše televiziju, čitaš i sl.), odnosno kad god osjetiš umor i bolove u leđima da odeš se odmarati na način koji ti najviše odgovora, bez obzira da li je to vrijeme u kojem se inače odmaraš i spavaš. Kažu da je umor na početku trudnoće najveći, ali ja se s time ne bih složila. U prvom tromjesečju sam zaista bila umornija u smislu da sam stalno spavala od umora, ali u drugom i trećem tromjesečju sam bila umorna i od najsitnijih kućanskih poslova po kući, npr. oprala bih dva-tri tanjura i morala sam leći, ali nisam bila umorna da bih spavala.
Bolovi u leđima ponekad mogu biti znak upale bubrega, stoga ako vas boli dok mokrite ili osjećate oštru bol u donjem dijelu leđa (s lijeve i desne strane), a niste radili ništa što bi tu bol moglo uzrokovati moguće je da se radi o upalu bubrega. Obrati se liječniku koji će te pripisati antibiotik i/ili lijek protiv bolova koji je siguran u trudnoći (npr. Spasmex).



Nesanica
Najčešća je u zadnjem tromjesečju jer je teško pronaći položaj u kojem bi zaspala, a da te ne boli, probada, beba se ne uznemiri. Čak i ako sve to nekako se posloži, razmišljaš o porodu koji te čeka i ostalim brigama pa i to ti ne da da spavaš. Ako i to nije, može biti da jednostavno nije ti do spavanja, tj. da za nesanicu ne postoji logično objašnjenje. Pomaže duboko disanje i opuštanje (meditacija) neposredno nakon odlaska u krevet. Ako se budite usred noći pomaže varati svoj mozak i reći mu da baš sada nećete spavati i vidjeti koliko dugo možete izdržati (naravno, gledajući u prazno, a ne baveći se nekom aktivnošću) - mozak, zapravo tada reagira suprotno i počinje sporije raditi i počinje nam se spavati. Čajevi kao i tablete bez recepta za smirenje se ne preporučuju. Ako nesanica remeti životni ritam (doslovno ne možeš zaspati niti na trenutak tijekom nekoliko dana), svakako se obrati liječniku jer postoje lijekovi koji se ipak mogu uz nadzor liječnika uzimati u tom slučaju (npr. Normabel), naravno u minimalnoj dozi i u najkraćem mogućem periodu.

Seks u trudnoći
Ako imate urednu trudnoću i ginekolog vam ništa ne kaže, spolni odnosi su dopušteni do 36. tjedna jer u zadnja četiri tjedna grlić maternice je jače otvoren i tako osjetljiviji na infekcije. Treba znati da prostaglandin u spermi može izazvati trudove pa stoga neke trudnice na kraju trudnoće potiču na spolne odnose kako bi potaknuli brži porod, ako je npr. prošao termin. Drugo je pitanje hoćete li od svih "čari" trudnoće uopće imati volje za ikakvom seksualnom aktivnošću. 

Treba li masirati međicu?
Masažom međice pokušava se izbjeći pucanje, odnosno urezivanje međice na porodu. Masažom se rasteže tkivo međice ne bi li se dovoljno rastegnulo da može izaći beba bez pucanja tkiva. Masaže se izvode od 35. tjedna trudnoće posebnim uljem. LINK na detaljni opis masaže
Ja sam masaže radila (odnosno radio ih je moj dragi jer sama jednostavno nisam mogla), ali pošto sam rodila 37+6 svega radila sam ih svega dva tjedna. Da li je to pomoglo ili ne - ne znam. Popucala sam na porodu, ali nisam to osjetila i imala sam svega 3 šava. Šivanje također nisam osjetila. Niti sam zbog pucanja međice imala kakvih neugodnosti. Šavovi su otpali sami nakon otprilike mjesec dana (na ulošku se vide po svega nekoliko milimetara sitne crtice). Nakon poroda sljedeći dan sam se normalno istuširala vodom i neko vrijeme nisam upotrebljavala posebne intimne gelove kao što inače činim već sam se ispirala isključivo vodom. Osim toga nisam imala potrebu za nekom posebnom njegom. U suprotnom, preporučuje se sjedenje na kolutu za plivanje, odnosno posebnom trudničkom jastučiću, kao i špricanje Octeniseptom i češće mijenjanje uložaka.

Ulje za masažu međice


Izbijanje dlaka na čudnim mjestima - po jedna nasred trbuha, leđa i brade... sasvim normalna stvar. Ako baš nije crna (a znamo da je) i ne smeta, bolje je ne dirati i nestat će nakon poroda.

Kada se govori o porodu svi spominju samo vaginu i međicu, a zapravo ono što me iznenadilo je da je sve to ostalo nepromijenjeno, a najveće promjene dogodile su se na anusu - jer beba prilikom poroda pritišće upravo njega zbog čega mogu nastati pucanja, krvarenja i hemeroidi.

Za trudničku inkontinenciju sam čula, ali za onu nakon poroda me nitko nije pripremio. Trebalo je dobrih šest mjeseci da sve dođe na svoje.


ponedjeljak, 4. prosinca 2017.

What to expect when you're expecting #8

Kako bih zaokružila svoju seriju postova o trudnoći What to expect when you're expecting odlučila sam napisati još tri posta na tu temu u kojima ću odgovoriti na pitanja koja vidim da trudnice najčešće postavljaju. Odgovori su, naravno, iz osobnog iskustva. S njima se možete ili ne morate slagati, ako ništa - barem vam mogu poslužiti kao poticaj za daljnje informiranje. Želja mi je na jednom mjestu pružiti čim više informacija o trudnoći, a kasnije i o bebama i roditeljstvu.


No, prije svega mali pregled tema o kojima sam pisala:
1. Uvod, objava trudnoće i kako je do nje uopće došlo LINK
2. M. reakcija na trudnoću i vijest da će postati tata LINK
2. Moja trudnoća po tjednima (očekivanja i realnost) 1. dio LINK
3. Moja trudnoća po tjednima + porod (očekivanja i realnost) 2. dio LINK 
4. Paketi za trudnice i popusti LINK
5. Trudnički tečaj 1. dio LINK
6. Trudnički tečaj 2. dio LINK
7. Stvari koje su me iznenadile u trudnoći LINK
8. O epiduralnoj anesteziji (iskustvo), Dianatal porođajnom gelu i visokoj dioptriji kao indikaciji za carski rez (iskustvo) LINK
9. Što ponijeti za sebe i bebu u rodilište (moje iskustvo iz Petrove bolnice) LINK


Mislim da sam trudna. Kako mogu biti sigurna? 
Koliko god testovi za trudnoću bili pouzdani jedino se pregledom kod ginekologa može sa stopostotnom sigurnošću utvrditi trudnoća. (Nalaz krvi, ako trudnoća nije vidljiva na ultrazvuku).



Pregledi u trudnoći
Ako je sve u redu s trudnoćom, pregledi kod ginekologa u trudnoći obavljaju se do 36. tjedna svaka 4 tjedna. Dakle, prvi pregled kad god padne pa zatim sa 12, 16, 20, 24, 28, 32, 36 tjedana.
Od 36. tjedna pregledi se obavljaju jednom tjedno u trudničkoj ambulanti u rodilištu u kojem ste se odlučili poroditi. Od navršenih 40 tjedana trudnicu se pregledava svaka 2 dana, a od navršenog 41 tjedna svaki dan.

Svaki pregled uključuje mjerenje težine, tlaka i proteina u urinu (urin trakom), kao i vaginalni i pregled ultrazvukom. Pregledi se u prvom tromjesečju rade transvaginalnim putem, dok se oni u drugom i trećem tromjesečju obavljaju transabdominalnim putem (izvana). Od 36. tjedna trudnoće prilikom svakog pregleda slušaju se i otkucaji srca bebe (i eventualne kontrakcije maternice) CTG uređajem.

Prvi pregled - uključuje vaginalni i ultrazvučni pregled. Ako je ustanovljena trudnoća uzima se papa test i bris rodnice te se mjeri težina i tlak. Utvrđuje se termin poroda. Dobivaju se uputnice za vađenje krvi i recept za folnu kiselinu.
*Folna kiselina se uzima jer je potreba povećana zbog izgradnje osnove budućeg središnjeg živčanog sustava ploda.

Pregled s 12 tjedana - uz mjerenje težine, tlaka, proteina u urinu i vaginalnog pregleda, ultrazvukom se uz uobičajen napredak ploda radi se kombinirani probir za Downov sindrom i druge kromoskomske anomalije. Kombinirani probir nije obavezan i moguće ga je odbiti.

Na pregledu sa 16 tjedana moguće je utvrditi spol bebe. Radi se double ili triple test. I njega je moguće odbiti. Sastoji se od ultrazvuka te vađenja majčine krvi i mjerenja razina dva, odnosno tri hormona: alfa fetoproteina, beta humanog korionskog gonadotropina i estriola. Njime se otkriva rizik od Dawnova sindroma i oštećenja osnove budućeg središnjeg živčanog sustava. Njegova je točnost do 80%.
 Ako se ukaže sumnja na double ili triple testu radi se amniocenteza. Sastoji se od uzimanja uzorka plodne vode ubodom igle kroz trbuh. Na rezultate se čeka 4-5 tjedana, a ukazuje na Downov sindrom ili neki drugi poremećaj kromosoma. Njegova se točnost približava 100%. Opasnost od pobačaja kod rane amniocenteze iznosi oko 1%.

Pregled sa 20 tjedana uz uobičajene pretrage uključuje anomaly scan - ultrazvučni pregled pri kojem se detaljno prati fetalna anatomija i otkrivaju eventualne strukturne abnormalnosti fetusa. Anomaly scan se radi baš u 20. tjednu jer se tada završava razvoj organa te je potrebno potvrditi uredan razvoj ploda.

Između 22. i 26. tjedna trudnoće najbolje je vrijeme za 4D ultrazvuk koji se radi kod privatnih ginekologa jer socijalni imaju samo 2D ultrazvuk. Pregled se može snimiti na cd ili usb pa imate uspomenu. Ako trudnoću pratite kod privatnog ginekologa, svaki pregled će vam uključivati pregled 4D ultrazvukom pa zanemarite ovu informaciju. Inače, na svakom redovnom pregledu kod svog ginekologa dobivate isprintanu sličicu vaše bebe, odnosno nalaz ultrazvuka. Barem sam ja tako dobivala, bez pitanja.


Na pregledu s 32 tjedna uz sve navedeno radi se bris na beta-hemolitički streptokok. U slučaju da je nalaz pozitivan liječi se antibiotikom na bazi penicilina. Pošto sam ja alergična na penicilin dobila sam zamjenski antibiotik koji međutim nije uklonio streptokok (ponovljen bris u 36 tjednu trudnoće), kao ni antibiotik koji sam dobila tijekom poroda (važno je tijekom dolaska u rodilište napomenuti da imate streptokok kako bi vam dali antibiotik) pa je prenesen na moju bebu zbog čega je D. dobio sedmodnevnu terapiju i u rodilištu smo zadržani 8 dana. Prijenos streptokoka na novorođenče tijekom porda može dovesti do rane forme novorođenačke sepse.

Ako je prošao termin odnosno 40. tjedan trudnoće, potrebni su učestaliji ginekološki pregledi i mjerenje CTG-a svaki drugi dan. Ukoliko je došlo do otvaranja vrata maternice mora se raditi i amnioskopija. Amnioskopija omogućuje da vidimo boju plodne vode. Ukoliko je dijete ugroženo plodna voda će poprimiti zelenu boju.

Naravno ako je ustanovljeno neko odstupanje u nalazima dobiva se terapija i češći termini pregleda.



Vađenje krvi u trudnoći
Ako je inače sve u redu sa zdravljem, krv se vadi na početku trudnoće kako bi se utvrdila kompletna krvna slika i nalaz urina - to se radi u laboratoriju Doma zdravlja, dok se razina hormona štitnjače i glukoze vadi recimo za područje Velike Gorice u Vinogradskoj, a prisutnost antigena B hepatitisa (HbS antigen), testovi senzibilizacije, krvna grupa i RH faktor u ambulanti na adresi Petrova 3 (nije u sklopu Rodilišta).  

Kompletna krvna slika (KKS) pokazuje opće zdravstveno stanje buduće majke. Osobito da se vidi ako je prisutna neka upala ili anemija.
Nalaz urina ako nije uredan ukazuje na urinarnu infekciju kojoj su trudnice sklone, a koju je potrebno liječiti.

Hormon štitnjače (TSH) se određuje radi prosudbe o postojanju prikrivenih slabosti u lučenju hormona štitnjače. To je česta bolest u žena, u ranoj fazi nema simptoma ili su oni blagi i nespecifični. Razvoj djece žena s manjkom lučenja hormona štitnjače poremećen je, posebno se remeti funkcija živčanog sustava i osjetila. Zato je ovaj manjak potrebno rano otkriti i nadoknadom hormona štitnjače spriječiti nepovoljne posljedice za dijete. 

Određivanje visine glukoze u krvi natašte (GUK) pokazuje da je tolerancija glukoze normalna ili poremećena, što je vrlo važno za praćenje trudnoće i postupke koji će uslijediti. Kod žena s normalnim vrijednostima planira se kasnije učiniti test opterećenja glukozom. Kod žena s povišenim vrijednostima, a u ovisnosti o visini glikemije, planira se odmah učiniti test opterećenja glukozom ili se odmah započinje obrada i liječenje dijabetesa u trudnoći. 

Virus B hepatitis, ukoliko ga žena ima u krvi, može se prenijeti tijekom trudnoće ili poroda na dijete. Poznavanje te okolnosti omogućuje sprečavanje zaraze kod djeteta tijekom i nakon poroda.


Krvnu grupu i Rh faktor neophodno je znati radi  uvijek vjerojatne opasnosti od krvarenja i potrebe za nadoknadom krvi tijekom trudnoće i radi procjene rizika od Rh imunizacije (ako majka i dijete nemaju isti Rh faktor, npr. majka ima -, a dijete +).


Kasnije, najčešće nakon 24. tjedna trudnoće radi se test opterećenja glukozom (oGTT) koji ukazuje na eventualni razvoj dijabetesa u trudnoći.Vrlo je važno pridržavati se uputa jer loš ili krivi nalaz rezultira dijagnozom gestacijskog dijabetesa što pak rezultira uvođenjem posebnog režima prehrane. Važno je napomenuti (a ne piše na slici), da čak 5 dana prije oGTT testa valja izbjegavati unos bilo čega slatkoga pa tako i voća.



Trudnička tromjesječja
Trudnoća se obično dijeli u tri razdoblja, koja su označena pojmom trimestar ili tromjesečje. Prvi trimestar traje do punih 15. tjedana. Drugi trimestar obuhvaća razdoblje od 16. - 27. tjedna trudnoće i treći trimestar razdoblje od 28. - 40. tjedan trudnoće.

Jesu li vitamini za trudnice potrebni svakoj trudnici?
Po mom mišljenju jesu. Koliko god se trudili u trudnoći hraniti zdravo (a priznajmo da jedemo ono što možemo jer od većine hrane imamo mučninu ili povraćamo, a ne ono što želimo ili bismo trebale jesti), tu su i mučnine koje nas iscrpljuju kao i činjenica da u nama raste novi organizam koji ima svoje potrebe, a crpi ih iz našeg organizma što znači da su potrebe za unosom dvostruke. Možemo li to sebi osigurati bez tableta vitamina za trudnice? Teško. 
Ako si sretnica koja u trudnoći može normalno jesti i pritom se zdravo hraniš, vježbaš, ne osjećaš mučnine, umor i vrtoglavice, zapravo uopće se tvoj život ne razlikuje od onog prije trudnoće, najprije budi svjesna da si jedna od rijetkih koja se tako osjeća i da... tebi vjerojatno stvarno nisu potrebni vitamini za trudnice u obliku tableta.
Postoji više vrsta vitamina za trudnice na tržištu (čak i u obliku čokoladica Biorela Choco Prenatal čokoladice), a ono na što najviše trebaš obratiti pozornost jest da li sadrže folnu kiselinu (da je ne bi unosila previše, ako ti je ginekolog propisao tablete folne kiseline) važnu na početku trudnoće i da li sadrže omega 3 masne kiseline - važne pri kraju trudnoće. Koristila sam Dietpharm Centravit Prenatal, Elevit pronatal i Novalac Prenatal. Kako bi izbjegla mučninu i slabost u želucu, vitamine za trudnice uzimaj nakon obroka (ručka).



Na koje minerale moram posebno paziti za vrijeme trudnoće?
Prije svega željezo, kalcij i magnezij. 
Manjak željeza - anemija ili slabokrvnost vidljiva je kroz jak umor, slabost, bezvoljnost i iscrpljenost.
Željezo kao dodatak prehrani u slobodnoj prodaji u obliku šumećih tableta ili sirupa sadrži zapravo jako malu količinu željeza i zapravo više služi održavanju normalne količine željeza u krvi kada smo npr. pod stresom ili nekim većim naporom. Ako je nalazom krvi dokazana anemija, ginekolog propisuje tablete sa visokom koncentracijom željeza. Usporedbe radi, u 1 šumećoj tableti ima 6 mg željeza, a u Heferolu koji se izdaje na liječnički recept čak 350 mg. 
Preporučuje se uzimati željezo s vitaminom c, npr. limunadom radi bolje apsorpcije. Nažalost, tablete željeza ima i svoju lošu stranu - zatvor. Prisiljeni ste birati manje zlo. Ja sam zatvor rješavala suhim šljivama, Donatom MG i toplim kakaom. Najbolji prirodni izvor željeza je cikla.

Kalcij je važan za izgradnju kosti i zubi. Ne kažu bez razloga - svaka trudnoća jedan zub manje. Stoga je jako važno čim više unositi ga tijekom trudnoće. Ako ga iz nekog razloga ne možete konzumirati u obliku mlijeka i mliječnih proizvoda, dobar izvor su chija sjemenke, špinat, blitva, kelj, kupus i brokula. Kalcij često nije uključen u kompleks vitamina za trudnice ili ako je onda u jako maloj količini pa ga je potrebno piti dodatno ili povećati unos namirnica bogatim kalcijem.

Magnezij je važan za rad mišića i živčanog sustava. Tijekom trudnoće nedostatak magnezija vidljiv je u obliku grčeva u nogama, umoru i osjećaju iscrpljenosti, ali i mučnini, zatvoru i slaboj pokretljivosti stolice u crijevima. Magnezij možemo najlakše nadoknaditi ili osigurati dovoljnu količinu pijenjem mineralnih voda, osobito onih s dodatkom magnezija, npr. Donat mg. Prirodni izvor magnezija su lješnjaci, kikiriki, chija sjemenke, banane, brokula, grašak i zob.


Mučnine (povraćanje) u trudnoći
Meni je protiv mučnina pomagalo sljedeće: Brohi i Mentol bonboni, žvake s mentom, Jana/Studena voda s limunom (u ogromnim količinama), limunada, sok od naranče, slani štapići, kisele jabuke, grožđe. Važno je svako malo nešto ubaciti u usta jer od gladi ili velikog obroka nastupa jača mučnina.
Nemojte misliti da s obzirom na širok raspon namirnica koje sam nabrojala nisam imala mučninu ili sam je uspjela spriječiti. Dapače, od 37 tjedana trudnoće, samo prva dva nisam imala mučninu, od 17. do 25. tjedna je bilo podnošljivo tj. mučnine nisu bile od jutra do sutra nego samo kad bi ih nešto potaknulo, ali zato sam nakon toga i sve do kraja trudnoće povraćala skoro svaki drugi dan, a mučnina je bila stalno prisutna. Nabrojane namirnice su mi samo pomogle da 24 sata ne visim nad wc školjkom.


Žgaravica u trudnoći
Imala sam žgaravicu doslovno od svega. Čak i od vode ili od lošeg položaja dok sam ležala. Jako malo hrane mi je stalo u želudac pa sam što što zbog toga, što zbog žgaravice jako malo jela... šaku hrane na dan.  Kako bih smanjila žgaravicu noću i nekako prospavala noć nakon 18 sati nisam jela. Jedino što mi je pomagalo bili su bademi. Posljednjih dva-tri tjedna živjela sam samo na šaci badema dnevno. Danas bademe ne mogu niti pogledati. 
Inače, preporuča se protiv žgaravice Donat mg i magnezij.


Zatvor (opstipacija) u trudnoći
Meni su se najboljim pokazale suhe šljive, Donat mg i topli kakao. Preporučuje se još jogurt, toplo mlijeko, suhe smokve, mineralna voda sa čim više magnezija ili šumeće tablete magnezija, topla voda s limunom na tašte. Obroke valja podijeliti na što manje i češće, čim više šetati i kretati se (lakše zvuči nego što jest u stvarnosti). U težim slučajevima javljaju se hemeroidi zbog naprezanja (ponekad prije, na porodu ili nakon poroda). Osim navedenih stvari koje možete poduzeti da bi spriječili njihovo nastajanje, već postojeće možete ublažiti nevenovom mašću, oblozima, kupkama, kantarionovim uljem, ali i korištenjem čepića za regulaciju stolice i posebnim ljekarničkim mastima za tu svrhu.
Dobro je što se zatvor javlja kako trudnoća odmiče prema kraju pa ako ništa radujte se klistiru prije poroda jer će on riješiti sve tegobe. Nakon poroda zatvor se rješava čepićima ili u krajnjem slučaju decom ricinusova ulja (ajme što je odvratan).

Grčevi u nogama 
Dobar savjet je ako vas uhvati grč, lagano rastegnite nogu, savijajući stopalo i povlačeći nožne prste unatrag. Može pomoći konzumiranje hrane bogate kalcijem (najbolji su mliječni proizvodi), ali i one koja sadrži dosta kalija (npr. banane). Svakako pijte puno Donata mg (ili bilo koje mineralne vode) ili magnezij u šumećim tabletama.



Lijekovi u trudnoći
Ako već koristiš neke lijekove, svakako se raspitaj kod svog liječnika i ginekologa da li ih možeš i dalje koristiti. Možda će neki biti zamijenjeni drugima koji su se pokazali neškodljivim u trudnoći , dok će se nekima mijenjati doza. U načelu se propisivanje lijekova u trudnoći izbjegava, ako nisu posve neophodni, odnosno ako je korist za trudnicu veća nego što je štetnost za bebu. Jer pošto dijeliš sve sa svojom bebom tako sve što uneseš izravno utječe i na njen organizam.

Tijekom prva tri mjeseca trudnoće treba izbjegavati primjenu bilo kojeg lijeka i ako je ikako moguće koristiti prirodnu medicinu npr. za prehladu: limun, topli čaj (i tu postoji vrsta koje nisu pogodne za trudnice), med umjesto antibiotika, inhalacija i uštrcavanje morske vode ili fiziološke otopine za začepljen nos, biljne pastile za grlobolju i sl. Ako baš moraš uzeti lijek, liječnik će prepisati onaj koji se pripisuje u trudnoći i to u najmanjoj djelotvornoj dozi.

Prilikom kupovine lijekova bez recepta npr. pastila za grlo i sl. svakako napomenite ljekarniku da si trudna jer i takvi lijekovi mogu sadržavati npr. alkohol ili kadulju koji nisu pogodni za trudnice.
No, dobro je znati. U trudnoći se smije uzimati paracetamol (Lupocet, Plicet), a ne smije acetilsalicilna kiselina (Andol, Aspirin) i ibuprofen (npr. Neofen, Brufen).

Lijekovi koji se ne smiju uzimati tijekom trudnoće, obično se ne smiju uzimati niti tijekom dojenja, ali nije pravilo.