ponedjeljak, 12. veljače 2018.

Rutina i pomoć oko bebe

Kada me je prijateljica u trudnoći pitala jesam li si našla nekoga tko će mi pomoći oko bebe nakon što se vratim iz rodilišta u najmanju ruku bila sam zapanjena njezinim bezobrazlukom što me to uopće pita. Ispalo je da je to najvažnija tema o kojoj sam trebala razmišljati dok sam bila trudna. 

Mislila sam kako se usuđuje tako nešto pitati? Zar misli da nisam sposobna brinuti se za svoju bebu? Smatrala sam da briga oko bebe nije neka mudrost - presvučeš je, nahraniš je, igraš se s njom i pustiš je da spava. Nisam imala iskustva s bilo čime navedenim, ali mislila sam kako ću naučiti ili eto... doći će samo. Ja i moja beba čitat ćemo si misli. Jer to je prirodno... jer nakon što presiječu pupčanu vrpcu mi smo i dalje jedno. Jer to je urođeno, jer tako svi rade... Uostalom, bit će tata* uz nas. U Hrvatskoj ovisno o kolektivnom ugovoru, zakonski očevi imaju pravo na 7 slobodnih dana tijekom jedne kalendarske godine što bi značilo npr. ako se u istoj godini ženi, seli, dobije dijete, netko mu umre sveukupno ima pravo na tih sedam dana plaćenog dopusta. U praksi je izgledalo da je M. imao pravo na dva slobodna dana. Pošto je jedan proveo sa mnom u rađaoni, drugi mu je ostao da se odmori. Međutim, ako je poslodavac imalo svjestan situacije, što je kod M. bio slučaj, otac ima pravo iskoristiti godišnji odmor nakon rođenja djeteta. Srećom, uz godišnji i slobodne dane, M. je bio uz nas dva mjeseca. 

Izvor: Thinkstock


Nakon što ste se dobro nasmijali... pogađate - ništa nije bilo kako sam si ja zamislila. Pretpostavke i očekivanja su majke svih zajeba rekla je jednom jedna pametna žena. Istina je da ništa ne dolazi samo, da se ništa ne događa samo od sebe, da sve što se događa je posljedica naših odluka i postupaka. Ukratko, kako si napraviš tako će ti biti. 

Izvor: Thinkstock


Priče s poroda možete svugdje čuti. Imate dojam da se žene natječu čija je priča strašnija kao da će time dokazati koja je veća patnica, a time bolja majka među drugima. Kao da postoji neko natjecanje gdje će vas proglasiti majkom godine. No, sve to nekako progutate i najčešće sudbinu stavite u Božje ruke mišlju: Neka bude, kako bude samo da je živo i zdravo! I onda se porodite i shvatite da je bolno, ali da ima neke ljepote u tom donošenju na svijet novog života. Što hormoni, a što neki adrenalin drži vas neko vrijeme i mislite si: Ako sam to preživjela, sve ću preživjeti!

O onome što slijedi nakon poroda žene ne pričaju. Jer sve to ide u majčinski staž. Jer što si uopće išla rađati ako ne možeš podnijeti neku žrtvu za svoje dijete? Nazivaju nas lijenima i razmaženima, nemajkama i svakakvim pogrdnim imenima, nama koje smo se usudile reći da majčinstvo nije onakvo kakvom ste nam pričali...

Zašto ste nam prešućivale istinu? Zar ste mislile da će manje boljeti ako ne znamo što nas čeka? Zapravo je suprotno. Ako znamo, možemo se pripremiti, informirati o raznim opcijama...  možemo zatražiti pomoć. Jer je pomoć potrebna. A mi smo samo ljudi s osjećajima, a ne roboti koji savršeno odrađuju zadatke. Jer u današnjem svijetu ne postoji prosječno. Postoji samo supermajka i nemajka

Izvor


Većina nas je negdje između. Više no ikada, izgaramo od želje da sve stignemo i da napravimo sve kako treba. Ali nekako nam to ne polazi za rukom. Zašto? Jer smo samo ljudi, s emocijama i potrebama. Nisi manje vrijedna ako ne ispunjavaš ono što misliš da društvo od tebe očekuje.

Jedna od najvažnijih lekcija roditeljstva jest da se o svemu informiraš, ali da na kraju slušaš svoju intuiciju i napraviš po svom. Zašto? Zato jer smo svi različiti. I ti i tvoje dijete i tvoja obitelj i uvjeti u kojima živiš.

Zato se svi tekstovi u kojima piše da je bolje ovako, bolje onako... ne odnose na tebe. Odnose se na sve. Generaliziraju. Idealiziraju. Nazovi to kako hoćeš. Ali nemoj misliti da su Sveto Pismo. Da drukčije ne postoji i ne valja. Postoji, samo nitko o tome ne govori jer eto za neke stvari nas ograničavaju neki zakoni (adaptirana mlijeka), dok za druge jednostavno... pa teško se boriti protiv nečega što stručnjaci kažu, što kažu najnovija istraživanja...

U želji da SVE napravimo SAVRŠENO postali smo ovisni  o informacijama i savjetima (kvazi) stručnjaka i majki čija se, gle čuda, ti savjeti savršeno uklapaju u njihov život i iskustvo. One ne žive tvoj život. Zagrebi malo ispod površine i vidjet ćeš da zapravo živite u posve drugačijim uvjetima.

Izvor: Thinkstock


Ako malo duže proučavate sve te savjete uočit ćete da se u njima pokazuje samo ono pozitivno (iznimke za njih ne postoje, a nekako se baš mi ne uklapamo u te kalupe pa se pitamo što s nama ne valja) i većina savjeta je kontradiktorna.
Npr. doji na zahtjev i to barem 6 mjeseci (a zahtjev je 24 sata jer dojka ne služi samo za hranu nego kao utjeha, sredstvo za uspavljivanje...), ali uvijek nađi vremena za sebe. Kako? Kada nemam vremena za otići na wc, istuširati se i nešto pojesti (kuhati?) jer beba plače čim je maknem od sebe. Nema veze, svoj život trebaš podrediti samo i isključivo bebi. Koristi platnene pelene. Kada da ih operem kada nemam vremena ni sebe oprati? Neka spava u tvom krevetu, ali ne u sredini između dva roditelja nego sa strane, ustvari najbolje da tata neko vrijeme uopće ne spava s vama jer ionako ne stanete svi u jedan krevet, a dijete je sada prioritet, ali održavaj (dobar) seksualan život i važno je da se dobro naspavaš (unatoč svemu).

Savjeti svakojakih stručnjaka sa svih strana trebali bi od nas napraviti izvrsnog roditelja jer ono što ti logika i instinkt kažu nisu dovoljno dobri. Što ti znaš, imaš samo to jedno dijete, a stručnjaci su svoje teze proveli na stotinama djece. Ili ne daj Bože slušati iskustvo naših mama. Ne, jer one su živjele u kamenom dobu, bez pristupa informacijama i mi smo samo pukom srećom ispali ok. Ti stručnjaci koji od nas žele napraviti stručnjake za roditeljstvo zapravo samo povećavaju našu nesigurnost i tjeskobu. Čini se koliko god mi sve njih slušale i savjete provodile u djelo da nama to ne uspijeva. Zašto? Jer teorija je jedno, a stvarnost drugo. I ne postoji jedan tip majki i 1 tip djeteta nego 7 i pol milijardi različitih kombinacija (ljudi) osjećaja, iskustava, obrazovanja, stanja.

Ono što želim reći, jest da imate pravo na izbor i na drugačije mišljenje! Nikada u mojim tekstovima nećete naći da ću vam savjetovati da napravite ovako ili onako. Uvijek opisujem svoje iskustvo (ili iskustvo meni bliskih osoba) jer to je nešto iza čega stojim. Ako vam on može poslužiti da saznate nešto novo ili pak shvatite da ste na dobrome putu, a ja griješim... nitko sretniji od mene. No, najviše me raduje kada moji tekstovi nekome posluže za dalje razmišljanje i istraživanje. Kada propitkujete dobivene informacije.




Organizacija

Kažu da je dobra organizacija temelj funkcioniranja u životu. Lijepo je dok stvari (ljude i okolonosti) možeš imati pod kontrolom. No onda se rodi dijete. I sve to pada u vodu. Jer je ono vođeno nekim svojim ritmom kojeg ni uz sav napor svijeta ne možeš dokučiti. Ako ne uzmeš stvari u svoje ruke i odrediš neki red, život ti se začas pretvori u kaos, da ne kažem horor jer je to zapravo pravi opis situacije. Red nam je potreban da ne izludimo. A izluditi u ovom trenutku je realna opcija. Jer toliko se toga događa, a malo toga možemo kontrolirati.

Evo nekoliko informacija koje ti mogu pomoći:
  • to se svima događa, ali rijetko tko o tome govori - još su mi gore one koje kažu da kad imaš volju da ti ništa nije teško, majka može sve i sl.. Zbog takve percepcije društva i čujemo da smo lijene i razmažene. Naravno, da daješ sve od sebe i punoooo, puno više nego što si mislila da možeš, ali postoji granica kad jednostavno više ne možeš. To je nova situacija i ništa te za nju ne može pripremiti. Često zbog te percepcije društva i prelaženja vlastitih granica majka pada u (postporođajnu) depresiju ili joj se to odrazi na zdravlju.
  • ne trebaš ti sve raditi - iako si ti i dalje gospodarica svoga doma to ne znači da ne možeš prihvatiti da netko drugi pospremi stvari, ode u šoping, skuha ručak ili prošeta s bebom. To može biti suprug, mama, svekrva, prijateljica... ili pak plaćena osoba koja će ti pomagati. Ako ti je ikada trebala pomoć - to je sada. 
  • odredi prioritete i mijenjaj ih na dnevnoj i tjednoj bazi (prilagođavaj se situaciji)
  • nisi loša majka, niti si podbacila ako priznaš da ti treba pomoć nego si samo čovjek od krvi i mesa kojem se nakupilo previše obaveza i ne može ih sam svladati. Pomoć ne znači prenošenje svih obaveza na nekog drugoga nego podjela obaveza na manje zadatke kako bi neke od njih mogao netko drugi napraviti. 
  • prihvati da nikada ništa neće biti kao prije - zaboravi na priče kako će sada biti sve po starom, ali ljepše i bolje (bit će, ali ne tako brzo kao što si mislila)
  • ništa ne radiš krivo iako ti se ponekad tako čini jer slijediš sve upute i savjete, a opet nije sve kako treba - jer smo svi različiti, a ti savjeti su općeniti. 
  • uvijek slušaj svoju intuiciju i čak ako pogriješiš uvijek ćeš nešto iz toga naučiti
  • smanji očekivanja i nastoj biti realna - npr. rijetko kada nešto uspije iz prvog pokušaja i ništa ne dolazi samo nego na svemu treba raditi
  • ne uspoređuj se s drugima (ni roditeljima, ni tuđom djecom)
  • ništa ne traje vječno pa ni situacija u kojoj se nalaziš - s vremenom bude lakše, ali i to lakše ima svoju težinu, problemi ne nestanu već se naučiš s njima nositi ili dođu neki veći zbog kojih ti ovi prethodni više nisu tako strasni. Naravno, dogodi se i da nestane problem. Uglavnom, gore od samog početka nije nikako.
  • uspostavi bebi ritam hranjenja i spavanja

Oni koji me već duže prate znaju da živim sa suprugom i sinčićem daleko od cijele naše obitelji i rodbine. U mjesto gdje danas živimo došli smo puno prije nego što smo znali da ćemo dobiti bebu. Zapravo, u doba kada opcija da budemo roditelji nije niti postojala. Teška trudnoća, a osobito razdoblje nakon poroda učinili su situaciju još težom. Da sam znala što me čeka ili da sam barem mogla naslutiti kako će biti nikada ne bih prodala stari stan jer sve ljepote ovog grada ne mogu se zamijeniti s blizinom rodbine i prijatelja u prvim godinama djetetova života. Da je bilo tako, vjerojatno mi život uopće ne bi izgledao kao što danas izgleda. Neke stvari bi se neminovno dogodile, ali bilo bi puno lakše. 

Godina iza mene, bila je najteža u mom životu. Puno teža nego što uopće netko može zamisliti. Iz postova vidite samo djelić onoga što se stvarno događa u nečijem životu. I dobro da je tako. Jer neke stvari trebaju ostati neizrečene jer nikome ne bi donijele dobro. S druge strane postoje neke stvari koje trebaju biti izrečene jer ako ih ne izrečemo ili se pravimo da nas se (više) ne tiču zapravo ih podupiremo. A to ne želim.

Srce me boli kada vidim u šetnji žene s malim bebama kako su izmučene i sa suzama koje više ne mogu ni sakriti ili kada na već dnevnoj bazi čitam statuse u grupama podrške mamama koji su zapravo pozivi upomoć. Svaki put imam osjećaj da bih nešto trebala napraviti, a ne znam što ni kako. Često završim u razgovoru s njima i vidim da im spoznaja da nisu same donosi neki unutarnji mir. Osjećam da MORAM pisati, da možda netko negdje tko je na rubu snaga i traži pomoć kao što sam je i ja tražila i u najmanjim sitnicama, barem pronađe utjehu da nije sama. Jer ovo o čemu ću danas pišem događa se svima. Nekima je lakše, a nekima je teže, ali svi kroz to prolaze.

Izvor: Thinkstock


U to vrijeme imala sam samo (najbolju) prijateljicu koja je rodila nekoliko mjeseci prije mene i koja me tjerala u depru svojim svakodnevnim natjecanjem oko ama baš svega...i uz koju sam se osjećala kao totalni luzer i nikad dovoljno dobra mama, osoba, prijateljica jer mi je stalno nabijala na nos i čak mi je držala prodike kad bih recimo nešto kupila, pitala ili radila u vezi bebe što nije bilo po njezinim kriterijima. Iz neke pristojnosti stalno sam tolerirala te njene gluposti, a zapravo je vršila ogroman psihički pritisak na mene. To i konstantan pritisak iz svakog članka ili komentara o majčinstvu da moraš briljirati doveli su do toga što se dogodilo nakon poroda, a iz čega se razvila anksiozna depresija. Da, dobro ste pročitali - nije svaka depresija nakon poroda - postporođajna depresija. No, ni ona me kasnije nije zaobišla - iako sam ja mislila ako pijem antidepresiv da to znači da sam zaštićena od ostalih oblika depresija, ispostavilo se da mi je život odlučio pokazati da uvijek može biti gore.

No, držimo se mi današnje teme, a navedenim problemima posvetit ću poseban post.  Kao što ste mogli pročitati, od samog početka nije slutilo na dobro. A ja nisam željela priznati da mi koji smo 14 godina živjeli potpuno samostalno odjednom trebamo pomoć. Da mi nešto ne možemo. Ja super organizirana i control freak da nešto ne mogu??? Kada je došlo do toga da uopće ne spavam, ne jedem i da imam jedan panični napad za drugim ipak je došlo vrijeme da priznam da ja to ne više mogu sama. Sjećam se tog trenutka kao da je bio malo prije. D. star 20 dana, a ja mami plačem neka sjedne na prvi autobus i dođe k nama. Došla je sa stvarima za tjedan dana, ostala je 4 mjeseca. Uz njezinu i suprugovu pomoć izgurali smo nekako to razdoblje. Svo troje smo ravnopravno podijelili obaveze po principu tko prvi što stigne. I znate što - svima nama uopće nije bilo lako s tim jednim djetetom. Zato na mom blogu ne postoji kategorija majčinstvo nego roditeljstvo i često upotrebljavam množinu jer nisam samo ja u svemu tome. I onda se ljudi čude kada vide da Beyonce za 3 djece ima 8 dadilja, pa nego kako. Za svako dijete se moraš još dvaput klonirati. A moj je još bio super jer nisam dojila i prilično brzo smo uspostavili ritam hranjenja i spavanja.

Radi se o tome da oko bebe prvih nekoliko mjeseci moraš biti svjesno prisutan 24 sata dnevno. Zaboravite one priče da spavate kad i beba spava jer naprosto novorođenče i osoba od 20-30 godina nemaju isti bioritam. I kad spavaš - spavaš s jednim  budnim okom. Kada je budna - baviš se njome, a kada spava baviš se onime što će joj biti potrebno kada se probudi (čistiš, pereš, spremaš). Od kronične iscrpljenosti događaju ti se tragikomične situacije - ja sam npr. u perilicu stavila jednokratnu pelenu (bilo je potrebno 3 pranja poslije toga da se očisti), mobitel u hladnjak, bilo je trenutaka kada se ni uz najbolju volju nisam mogla sjetiti kako mi se beba zove... I onda kažu da si SAMO mama i da te država uzdržava godinu dana.

Hranjenje i spavanje

Sigurno ste čitali kako su rooming in, dojenje na zahtjev, nošenje i zajedničko spavanje  najbolje moguće stvari na svijetu. Takvi članci su pisani pod utjecajem Searsovih načela Povezujućeg roditeljstva koje je dominantna filozofija roditeljstva u posljednjih deset-petnaest godina. Normalno da je za Amerikance takva ideja revolucionarna jer oni se i nemaju kako zbližiti s djetetom pošto uopće nemaju predviđeni plaćeni porodiljni dopust. Iako sam naziv Povezujuće roditeljstvo zvuči tako milo da je naprosto nezamislivo da postoji nešto drugačije (nepovezujuće roditeljstvo? bezosjećajan roditelj koji nema osjećaja prema vlastitom djetetu već samo ispunjava obavezu hranjenja, presvlačenja itd.) to je zapravo izraz kojim se manipulira jer se pod tim pojmom danas podrazumijeva sve i svašta u korist djeteta, a uopće ne uzimajući u obzir dobrobit cijele obitelji. Sama filozofija polazi od toga da je to prirodan način roditeljstva koji je u svima nama, ali je potrebno stručno vodstvo da bi ga prepoznali i primjenjivali. Zvuči kontradiktorno? Pa i jest.


Stilovi roditeljstva su se mijenjali i mijenjati će se. Po mom mišljenju ovakva filozofija, iako trenutno dominantna nije održiva jer potiče život bez organizacije. Život u kojem je dijete BOG, a svi oko njega su tu da zadovolje njegove potrebe. Nije dijete krivo, sami smo "odabrali" jer su nam taj obrazac servirali kao  jedini postojeći. Dapače, sam autor u knjizi, iz poglavlja u poglavlje inzistira da se iz majci dostupne okoline uklone svi neistomišljenici ili bilo kakvi izvori koji bi mogli pokolebati njenu želju za provođenjem ovog stila roditeljstva. Zvuči li vam to malo... poznato? Ma je li moguće da se to nama u 2018. serviraju samo podobne informacije, da mi čitamo samo ono što oni žele da čitamo, a ne znanstveno (praktično) dokazane informacije??? Nemojte da vas zavaraju stručnjaci i "stručnjaci". Jedno su znanstvenici, a drugo autori popularne self help literature.

Zbog čega sve više majki pati od postporođajne depresije? Jer smatraju da ne udovoljavaju postavljenim načelima koja su prikazana kao jedina moguća i ispravna. Jer daju osjećaj da se majka osjeća bespomoćno i nekompetentno.

Ukratko, život po Searsovom modelu je život bez organizacije, bez reda i rasporeda. U kojem svi, a poglavito majka koja je glavna i odgovorna za dijete pati. I tu ne govorimo o lijenoj majci ili kojoj se ne da zajebavati s dojenjem, nego o majci koja je na rubu snaga, psihičkih i fizički iznemogla jer je pročitala svaki članak, prostudirala svačije iskustvo i poslušala svačiji savjet, radila sve po pe esu - a unatoč svemu život joj se raspada.

Izvor: Thinkstock


Jednom za svagda želim naglasiti - nije problem u dojenju, nego u sisi na zahtjev! Ne kažem da dojenje na zahtjev nije dobra stvar - jest, ali za onoga tko je PSIHIČKI jak i ima jaku pomoć i potporu (ukratko može se apsolutno posvetiti 24 sata bebi, zanemarujući svoje potrebe, a netko drugi će se brinuti o njoj (majci) i preuzeti apsolutno sve njene dosadašnje obaveze na sebe). Neka digne ruku tko to može!

A savjeti ne poznaju kategoriju psihe. Sve se svodi na fizičko: Ako imaš dojke - doji! I to doji stalno! Jer ako imalo organiziraš svoj život i dojiš samo da nahraniš dijete onda bolje niti ne doji. Ako kažeš da ne možeš - zapravo nisi dovoljno uporna i kako bi sebi olakšala djetetu daješ adaptirano mlijeko i pristaješ da ti dijete bude bolesnije, manjeg kvocijenta inteligencije, da slabije vidi i čuje itd. Izvor. W. i M. Sears: Povezujuće roditeljstvo, MK, Zagreb, str. 90-91.

Izvor: Thinkstock


Uspostavljanje redovite rutine ne znači pustiti dijete da plače, da bude gladno ili da se ga nauči da ne bude razmaženo ili manipulira. Najlakše braniti svoju teoriju blateći neistomišljenike i navodeći primjere koji odlaze u krajnost.

Plač djetetov način komunikacije i da na njega treba reagirati. Što je beba starija uspješnije prepoznajemo tu komunikaciju. Ali isto tako mislim da ne treba panično reagirati na svaki zvuk koji beba proizvede i automatski tražiti problem. Beba komunicira. Beba ne manipulira niti je razmažena. To što smo je navikli npr. nositi da zaspi pa poslije neće zaspati bez nošenja nije ni razmaženost ni manipulacija nego navika koju je dijete steklo. To što smo mislili da će se samo od toga odviknuti je posljedica gore navedenih pristupa koji ne priznaju negativne strane određenih metoda. A u životu nije ništa crno-bijelo.

Ono što želim reći jest da se dijete od samoga rođenja uči određenim navikama, možemo ih nazvati i redom, odgovarajući na njegove potrebe, ali u cilju dobrobiti cijele obitelji, a ne samo djeteta.

Izvor: pexels.com


D. je od prvog dana jeo adaptirano mlijeko (bočicu) u razmacima po tri sata (od 4 mj. svaka 4 sata). Poštivanje tog rasporeda nikako ne znači da smo ga ikada pustili da plače ili čekali da pokaže da je gladan jer naprosto količina hrane koju je dobivao bila je dovoljna da ga drži sitim to određeno vrijeme. Itekako smo bili povezani s njime i primjećivali promjene, iako ga nismo nosili ni na rukama ni u nosiljki.

Znam da će većina vas pomisliti što uopće pišem o nečemu o čemu nemam pojma - dojenju. Reći ću vam samo da itekako imam pravo jer sam u kontaktu s mnogim ženama koje doje, a i sama sam psihički tu gdje jesam zbog forsiranja dojenja na zahtjev. Nisam primjer dojilje, ali sam primjer onoga što može napraviti Searsova filozofija Privrženog roditeljstva kojoj je alfa i omega dojenje na zahtjev, a koje je u Hrvatskoj samo načelno izbor.

Spavao je sam u svom krevetiću ili tijekom dana u kolicima. Poštivao se njegov ritam spavanja i vrijeme kada je bio budan provodio je isto tako u krevetiću ili kolicima, ali u našem društvu. Sva komunikacija odvijala se u ležećem položaju. Ležeći smo izmjenjivali nježnosti, držali se za ruke, pričali i ljubili. Vrijeme presvlačenja i hranjenja je bilo je kada smo se držali i grlili.

Sve to ja ne bih ni znala da je moguće dok moja mama nije uzela stvari u svoje ruke i rekla da sve to što čitam je jedan veliki bullshit koji će samo upropastiti mene, moje dijete i moj brak. Sve što se do tada događalo ukazivalo je upravo na to. Dakle, savjeti koji sam ja dobila od svoje mame, a koja je odgojila petero djece na baš isti takav način (i da svi smo različiti) je onaj koji bih podijelila s vama. A to je da od prvog dana ne navikavam D.  ni na što. Znači nikakvi rituali ni kupanje, ni pjevanje, ni nošenje, ni nikakvi posebni zvukovi, ni potpuna tišina, ni potpuni mrak (pogotovo ne danju da ne zamijeni dan za noć), ni spavanje na dojci, niti u roditeljskom krevetu. Beba neće ništa tražiti ako joj se ne pokaže. Nakon što je presvučen i nahranjen stavim ga u krevetić i to je to. Ako plače ne reagiram odmah nego nakon pola minute sjednem ili legnem pokraj krevetića da me vidi i eventualno mu dam prst, ruku i dudu. Bebi je samo bitno da zna da je na sigurnom tj. da je netko tu. Čim se umiri idem svojim poslom. Naravno, da se to ne događa preko noći. Taj period prilagodbe trajao je nekih desetak dana. Trebalo je dosta upornosti i strpljenja (i mojih suza) jer bilo je dana kada je plakao i kada smo prekršili sve odluke da ga ne nosimo, i pjevali i puštali uspavanke i tzv. bijele šumove. Kada je čovjek bespomoćan svega se sjeti. Ali kada sam vidjela da što god mi radili, prije noćnog spavanja ipak plače čvrsto sam odlučila držati se gore navedenog - legnuti uz njegov krevetić, dati mu ruku i dudu i čekati da zaspi.

Bebe spavaju drugačijim snom nego odrasli i lakše se bude. Ako je beba navikla na ritual onda će ga pri svakom buđenju tražiti (npr. ako je zaspala na rukama, vi je stavite u krevetić, ona će se probuditi za koju minutu jer ne spava čvrsto i vidjeti da je situacija drugačija, da nema onih ruku u kojima je zaspala pa će plakati i tražiti da je nosite kako bi ponovno usnula). Rituali su zapravo kratkotrajna rješenja i velika zamka jer prije ili kasnije doći će vrijeme kada će se beba morati od toga odviknuti. Beba koja se pušta da spava bez rituala isto se budi, ali se zna sama umiriti jer se ništa značajno nije promijenilo otkad je usnula. Upornost se isplatila i već s dva mjeseca D. je spavao od 19:00 do 7:00 sati. U daljnjem tekstu nešto detaljnije objašnjenje.

Izvor: pexels.com

Izbacivanje noćnog obroka

D. je u početku je imao 8 obroka po 90 ml svaka 3 sata. Navečer bi išao spavati u 20:00 sati. Sljedeći obroci su bili u 23:00, 02:00 i 05:00 sati. Nisam mu mijenjala pelenu nakon 20:00 sati (jer ako ne jede, onda niti ne puni pelenu) i te obroke po noći bih mu uvijek dala u polusnu i u mraku (tek bi ga lagano probudili da se vidi da pije bočicu, bez presvlačenja, ali obavezno podrigivanje jer je bljuckao). Kada smo dobili potvrdu pedijatra da dobro napreduje s mjesec i pol dana odlučili smo ukinuti jedan noćni obrok i to na sljedeći način. Obrok u 02:00 jednostavno ga nisam budila da jede. Umjesto u 02:00 probudio se u 03:00 ili 04:00 i tada bih mu najprije dala dudu da vidim je li gladan ili samo mu fali nešto. Uglavnom kroz nekih tjedan dana došli do toga da mu je duda bila dovoljna i da koji dan zatim ni nju nije tražio i jeo je samo u 23:00 i u 05:00 i onda lagano i to smo polako po 15 min povećavali razliku dok nije došlo do 23:00 i 06:00 sati. Polako je spavao sve duže. Od negdje četvrtog mjeseca života i taj obrok u 23:00 je postepeno išao sve ranije, dok u dobi od 9 mj. nije spavao od 19:00 do 7:00 sati bez ikakvog noćnog obroka između. I još bi ujutro nakon bočice nastavio spavati do 10:30.  Obrok u 11:00,  spavao bi od 13:00 do 14:00, bio budan do 16:00 spavao pola sata i budan do 19:00 sati. Od tada spava i sam u svojoj sobi, što je također proteklo bez ikakvog problema jer je već preko dana bio naviknut na boravak i igru u toj prostoriji.

Sada ima 13 mjeseci i spava od 18:30 do 7:30, naravno bez hranjenja između. Ponekad se budi i brblja, ali ne reagiramo. Odspava nakon bočice još do 09:00 i onda opet ide spavati od 12:00 do 14:00 sati. Ali to je zato jer smo se apsolutno prilagodili njegovom ritmu. Nema šetnje ni doktora ni posjeta dok mu je vrijeme spavanja. Nikada ne plače niti je cendrav. Kad mu se spava krene ručicama trati oči i znamo da je vrijeme za spavanac. Nikada nije zaplakao kada smo ga stavili na spavanje, ni preko dana ni navečer. Zapravo se čini kao da jedva čeka odmor jer je preko dana stalno aktivan i u pokretu. Uzme svog medu i nešto mu kaže na samo njima razumljivom jeziku i zaspi u roku minute.

Izvor: Thinkstock

Želim vam ispričati jednu anegdotu. M. je bio kod pedijatra na vaganju s D. kada je imao 10 mj. U čekaonici se poveo razgovor kako se jedna mama nije pošteno naspavala već četiri godine. Naravno, slijedili su komentari ostalih roditelja kako su svi u istim problemima valjda dok djeca ne krenu u školu. I onda je došao red na M. i on je rekao kako on nema problema s time jer D. spava 12 sati u komadu (prešutio je još ona 4 sata preko dana). Nastala je potpuna tišina. Sve oči uperene u moje dečke kao da se radi o čudu. Jedan roditelj je rekao da je mislio da je to urbana legenda i da zapravo nikada nije upoznao nekoga čije  dijete nema problema sa spavanjem i neka mu oda tajnu. Tajna je u pravovremenoj odluci, upornosti i dosljednosti. Znam da je nekim roditeljima slušanje bebina plača frustrirajuće ili čak i bolno, ali to je jednostavno jedan od izazova roditeljstva. Jer ne radi se o tome da će roditelji imati više vremena za sebe ako beba spava nego naprosto bebama je potreban san za rast i razvoj, a roditeljima odmor

Većina o roditeljstvu ne može razmišljati izvan vlastitog iskustva i onoga čime nas neprestano bombardiraju. Kad god bih nešto komentirala na ovu temu bilo je brisanja komentara, ušutkivanja, vrijeđanja i omalovažavanja. Ili prodika kako djetetu treba nježnosti i blizina roditelja... (mi se oduvijek mazimo, ali se samo tako ne uspavljujemo), ili kad ćeš nositi dijete ako ne kad je tako malo i bespomoćno - (ja bih tada postavila protupitanje - kada ćeš u ludnicu, ako ne sada kada si izmorena i neispavana, a ništa ne radiš na tome da to promijeniš). Zato sam na svom blogu željela s vama podijeliti svoje iskustvo, ali i reći što sve stoji iza toga.

Pročitajte iskustvo blogokolegice Gorgeous on a budget,
a ako želite možete podijelite svoje iskustvo u komentarima.


ponedjeljak, 5. veljače 2018.

Moj (zdraviji) način prehrane

U postu Najbolje od siječnja 2018. napisala sam kako sam ponosna što je iza mene i moje obitelji mjesec dana po principima zdrave prehrane i Mudrilica je predložila da pišem o tome. Kada sam krenula razmišljati, shvatila sam da to zapravo nije loša ideja jer cijeli taj način prehrane nije ništa novo i revolucionarano, ali je plod mog istraživanja i razmišljanja pa rekoh zašto ga ne bih podijelila s vama i motivirala vas da možda uvedete neke promjene.

Ono što svakako želim napomenuti da nisam stručnjak niti su ovo stručni savjeti već moje iskustvo pa čitajući tekst budite toga svjesni kao i činjenice da smo svi različiti i da ako nešto meni odgovara ne znači da će i vama i obrnuto. 

Svrha ovog načina prehrane nije gubljenje kilograma pa se stoga ne može nazvati dijetom već isključivo odluka da se zdravije hranimo. Činjenica jest da dok sam živjela s roditeljima i dok je mama kuhala da sam se zdravo hranila. Odlaskom na studij i preuzimanjem brige za vlastitu prehranu kvaliteta se drastično srozala. Prije svega s 18 godina niti sam znala niti sam željela (naučiti) kuhati. Hrana u restoranu (menzi) činila se kao san snova, hahaha nemojte pasti sa stolca od smijeha jer je to bilo prije 15 godina. U međuvremenu sam ipak postala nešto pametnija 😀 No prije toga iskusila sam sve čari studiranja koje se odrazilo na moje zdravlje (stres, anksioznost, ibs, neredovita i jednolična prehrana, dijabetes). Što je moje zdravlje bivalo gore to sam imala manje volje za hranom i zapravo nisam uopće voljela jesti. S druge strane štitnjača i policistični jajnici napravili su balon od mene. IBS zaslužuje poseban post jer je bio moj pratioc dugih 11 godina pa se ovom prilikom neću puno zadržavati na njemu osim da ću reći da je on glavni razlog zbog čega sam zamrzila hranu. Ukratko, jela sam minimalno, samo ono od čega mi nije bilo loše, a loše mi je bilo tako ionako, izgledala sam kao balon i svatko je smatrao da ima pravo da na osnovu mog izgleda ima pravo mi reći svoje mišljenje.



No, stvari su se promijenile tamo negdje u proljeće 2016. kada je nastao ovaj post u kojem vam opisujem kao sam se odrekla šećera i smršavila (prvih) 7 kg. I tada sam saznala da sam trudna... Mislila sam kako je sve propalo u vodu jer... trudnice se debljaju. Malo ili puno, ali debljaju se. Prva pomisao bila mi je da mi očito nije suđeno da budem mršava. Pa... ispalo je da i nije baš tako. Što zahvaljujući stresu (predporođajnoj depresiji - da, da i to postoji), a što zahvaljujući tabletama za hipotireozu (štitnjaču) u trudnoći sam se udebljala samo 3 kg. I onda zahvaljujući stresu i postporođajnoj depresiji smršavila 20 kg. U trudnoći jedino što sam mogla jesti bilo je voće. Znači, na odluku da izbacim slatkiše, nadovezalo se da mogu jesti samo voće. I eto, dvije zdrave navike su bile iza mene. Ali opet stres je učinio svoje i vratila sam se starim navikama. Živjela sam na jednom obroku dnevno, mjesecima, i to najčešće napolitankama ili batonsima. Kile su i dalje išle dolje, ali negdje na jesen shvatila sam da to nije to. Zapitala sam se zašto tako malo poštujem sebe i svoje zdravlje? Zašto ga uporno trujem? Zašto za sobom povlačim i druge (supruga)? Kakav ću uzor pružiti svome djetetu? Koliko ću uopće tako dugo izdržati???

Nakon suočavanja sa samom sobom došla sam do sljedećih zaključaka:

1. izbaciti ono što je nezdravo, ali postupno
2. kuhati barem jedan obrok dnevno (ručak)
3. ubaciti u prehranu čim više zdravih namirnica
4. ako nemam previše izbora, biram najmanje lošu varijantu
5. ako ponekad zgriješim (pojedem ono što nisam "smjela") nije kraj svega

Kruške


1. Izbaciti ono što je nezdravo, ali postupno
U našem slučaju to su bile grickalice (M. čips, kroki, kokice) i slatkiši (ja - keksi i kolači) i sokovi (oboje). 
Znam da odlazak u krajnost i naglo izbacivanje nečega, pogotovo šećera kod mene ima kontraefekt, stoga sam odlučila za početak ne kupovati nabrojene proizvode - jer onoga čega nemaš doma ne dovodi te u iskušenje da pojedeš, ali to je rezultiralo time da smo svaki dan ipak navratili do trgovine samo po to - jer bez toga se ne može. Onda sam odlučila napraviti rez. Kupila sam petiti kekse (bez maslaca i mlijeka) koji za mene jesu slatkiš, ali samo u nuždi. Znači, kada ničega nema pojest ću ih, ali da ću ih kupiti jer mi se jede nešto slatko - neću. No, to je ipak rezultiralo nečime. Imala sam "odvratne" kekse za situaciju ako me uhvati želja za slatkim (ispričavam se obožavateljima navedenih keksa). I razlog da ne kupim nešto slatko jer već imam nešto slatko doma. Rezultat: paketić od 200 grama traje mi tjedan dana, a inače bih 500 g drugih keksi slistila svaki dan. Napredak je za mene velik. 👍
M. se bez problema odrekao grickalica. 👏Sokove smo prestali kupovati i kada nam se baš nešto pije kupimo mineralnu vodu ili skuhamo čaj ili kavu koje još od onog proljeća pijemo bez šećera.  

  • izbacili smo slane grickalice
  • izbacili smo slatkiše umjesto njih kad padnemo u iskušenje kupimo najmanje "zlo" - petit kekse
  • izbacili smo sokove (ni gazairano, ni sirupe, ni cedevitu) umjesto njih pijemo vodu, a kad padnemo u iskušenje kupimo mineralnu vodu
  • u kavi i čaju umjesto šećera koristili smo zaslađivač od stevije, a kasnije ni njega. Šećer uopće ne koristimo i niti ga nemamo doma.

Grickalice: bademi, lješnjaci, grožđice, ali mi nismo baš ljubitelji pa ih imamo više za svaki slučaj nego što ih jedemo. Općenito umjesto grickalica i slatkiša jedemo svježe voće.

Naravno, da ima trenutaka kao što su rođendani i proslave uz koje idu slastice, grickalice i sokovi kojima je tada teško odoljeti. Ključno je tada se podsjetiti zašto smo donijeli odluku da se zdravije hranimo i odabrati nešto što izgleda najviše zdravo i u najmanjoj količini. Čak i ako smo taj dan pokleknuli i uzeli nešto što ne bi trebalo nije kraj svemu. Sutra je novi dan kada nastavljamo dalje sa zdravom prehranom.

Jagode


2. Kuhati barem jedan obrok dnevno (ručak)
Čini se jednostavnim, ali kad netko ne voli, zapravo mrzi hranu jer joj od nje bude zlo, boravak u kuhinji sveden je na minimum. Ipak, odlučila sam kuhati jer sam htjela da D. ima svaki dan doma skuhan ručak. Nisam htjela da u vrtiću umjesto mame crta dostavljača kako nam nosi gablec. Razlog je smiješan, ali iskren. Ručak nije samo hrana nego okupljanje obitelji, a za mene način da doprinesem tome. Uostalom, sada kada nas je troje definitivno je jeftinije (i daleko zdravije) da kuhamo nego da jedemo po restoranima. 
Da me ne bi krivo shvatili i mislili da posljednih 15 godina jedem po restoranima i ne znam ni jaje ispeći haha Zapravo, puno toga znam kuhati, ali jednostavno do sada je što zbog M. posla, što zbog drugih okolnosti bilo više dana kada smo jeli vani, nego doma. Odlučila sam da bude obrnuto i zapravo da po mogućnosti uvijek da jedemo doma ono što ja skuham. Prihvatila sam sebe da nisam tip koji prati kulinarske emisije i blogove, stalno traži nove recepte i da je to isto ok. Nekome je to uživancija ili hobi, a meni obaveza koju sam odabrala zbog svih navedenih činjenica. Kako bi se toga držala čak svaki dan zapisujem što sam kuhala i moram priznati da u siječnju od 31 dana samo tri nisam kuhala. Za mene ogroman napredak 👍

  • obavezno kuham ručak  
  • kuham za sebe i D. užinu: palentu ili griz s voćem
  • planiramo unaprijed tjedni meni (za sve obroke) i na osnovu toga obavljamo tjedni šoping (kupujemo samo koliko nam je dovoljno za tjedan dana, ne stvaramo zalihe samo zato jer je nešto na sniženju, ali i zato jer nastojimo jesti čim više svježih namirnica koji ako dulje stoje gube na nutritivnoj vrijednosti)
  • dodatno tijekom tjedna kupujemo samo voće i povrće, ako zatreba 

Kuhani oslić i krumpir


3. Ubaciti u prehranu čim više zdravih namirnica
Sav novac koji smo prije trošili na grickalice, slatkiše i sokove sada usmjeravamo na svježe voće i povrće koje nam stoji na stolu kako kada smo gladni ne bi tražili što ima za jesti nego jedemo ono što je pred nama.

Doručak

  • Suhu salamu (zimsku, čajnu i sl.) zamijenili smo zdravijom verzijom šunke ili purećih prsa i salamu jedemo puno rjeđe nego prije.
  • Ne jedemo margarin (ni maslac iako je on zdravija varijanta), nutellu (ni sve inačice tog namaza), hrenovke ni paštete. Jedemo pekmez od šljiva ili džemove bez šećera i domaći med. 
  • Integralni kruh umjesto bijelog kruha. Ako nema integralnog, onda bilo koji samo da nije bijeli. Kruh jedemo samo sa salamom ili nekim namazom, ne uz ručak. Općenito sve iz pekare osim integralnog kruha ne kupujemo.
  • Mlijeko s najmanje masnoće, običan jogurt umjesto voćnih i pudinga. Pošto je D. alergičan na mlijeko, a ni mi pretjerano ne volimo mlijeko i mliječne proizvode (jogurte, mliječne namaze, svježe sireve i vrhnja) kalcij dobivamo iz chia sjemenki, špinata, brokule i sličnog povrća.
  • Probali smo jesti cjelovite žitarice (proso i ječam), ali nam se više dopada varijanta čistih  prosenih i ječmenih pahuljica. Linkovi su tu da vidite razliku jer ono što neki prodaju pod nazivom musli, pahuljice, kaša su zapravo sve samo ne zdravi proizvodi jer obiluju šećerom i mastima. Ali po meni i to je bolje nego burek, krofne ili kutija keksi barem u fazi prilagodbe na novi ukus žitarica. Pošto ne jedemo s mlijekom i jogurtom jedemo ih s voćem (jabuka, banana, kruška...) ili umočene u biljni čaj (npr. s grožđicama ili suhim šljivama). D. kupujemo voćne kašice sa cjelovitim žitaricama i to mu dajemo za doručak jer ni on nije oduševljen navedenim integralnim žitaricama u domaćoj izvedbi. Vjerujem da bi bilo drugačije da mu ih možemo dati s jogurtom, ali zbog alergije na mlijeko to nije moguće pa za sada je tako. Nadam se da ćemo s vremenom svi skupa prijeći na cjelovite žitarice, ako ništa drugo onda u juhama ili npr. umjesto riže.

Ručak: osim gore navedenog, želim reći da je s tim dijelom bilo najmanje problema jer smo oduvijek jeli (kada sam kuhala) zdrave ručkove.

  • meso (pileća prsa ili junetina) ili ribu (oslić kuhamo, a lignje jedemo u rižotu) pečemo na suncokretovom ulju. Imamo i tavu na kojoj se može peći i bez ulja, ali mi se ukus tako pečenog mesa nikako ne sviđa pa ipak pečemo s uljem. Meso ne pohamo, ne prižimo u dubokom ulju, niti ga dodatno punimo slaninom, šunkom, sirom i slično.
  • uz meso uvijek ide kuhano ili svježe povrće. Ako je kuhano onda ga minimalno kuham i začinim ga samo s mrvicu maslinovog ulja (bez soli, papra, vegete itd.). Ako je svježe u obliku "salate" onda je bez ikakvih dodataka (ulja, octa, soli, papra).  Jedino uz rižu i kuhani krumpir dodajem svježi (smrznuti) peršin.
  • često jedemo variva (tu jedino dodajem domaći sušeni lovor i ružmarin) i juhe (bez tjestenine s puno povrća)
  • ponekad pečemo zdravu verziju pizze (slika dolje): tijesto s crnim brašnom, a gore redom maslinovo ulje, pasirana rajčica, na tanke kriške narezane tikvice, patliđan i svježi šampinjoni, na kockice narezana paprika, kukuruz i masline. Na pečenu pizzu stavimo polovice cherry rajčice i rukulu.
  • još od prije ne jedemo: pomfrit,  majonezu, ajvar, kečap, senf, gotove juhe, kobasice
  • tjesteninu i rižu jedemo jako rijetko, možda jednom mjesečno


Užina i/ili večera: pravu večeru zapravo i nemamo jer nas ručak drži dovoljno zasitnim tako da jedemo eventualno kuhana ili pečena jaja s povrćem (jaja + blitva/špinat/paprika/patliđan/tikvice, nekakve salate (tuna + rikula, jaja + rikula) ili palentu i griz s voćem. Ali najčešće jedemo svježe voće.

Divlje šparoge s mladim lukom

4. Ako nemam previše izbora, biram najmanje lošu varijantu
Npr. ako nemate opciju da na posao možete donijeti hranu od doma niti imate velik izbor trgovina i pekara gdje možete kupiti ručak na poslu, uvijek od onoga što se nudi izaberite najmanje lošu varijantu - u pekari sendvič sa šunkom i povrćem ili salatu, u pizzeriji vegetarijansku pizzu, na fast foodu topli sendvič s povrćem, ali bez majoneze, senfa, ajvara i kečapa. 

Vegetarijanska pizza


5. Ako ponekad zgriješim (pojedem ono što nisam "smjela") nije kraj svega.
Naravno, da ima dana kada pojedem ono što ne bih smjela jer kao što sam već navela odlazak u krajnost stvara kontraefekt. Važno je da sam si u glavi posložila da nije kraj svega i da je sve bilo uzalud jer sam jednom pojela nešto loše. Ako 5 od 7 dana u tjednu jedem zdravije trebam se usmjeriti na tih 5 dana koje sam uspjela, a ne na ona 2 koje nisam. Proanaliziram zašto sam pojela što nisam trebala i učim na pogreškama.

Najvažnije od svega je da sam donijela odluku da ću zdravije jesti nego do sada. Uvijek može bolje, ali za početak želim bolje od onoga kako sam do sada jela.

Isto tako, mislim da je ključno postupno izbacivanje nezdravih i uvođenje zdravih namirnica. Sve nezdravo zamijenite zdravijom varijantom. Jer nagle odluke ne vode nikuda.

Zaljubljene mrkve
S D. prehranom uopće nije problema jer ako djetetu od početka dajete zdrave namirnice on će se naviknuti na taj okus (jer neće ni znati za drugo) i neće ni tražiti gluposti (nezdravu hranu). O uvođenju krute hrane (dohrane) namjeravam napisati poseban post. Mnogi se toga i drže u prvih godinu, dvije, tri i onda s vremenom "olabave" pa i imamo djecu koja su pretila i ucjenjuju roditelje hranom (ili obrnuto). Da bi se to izbjeglo najbolje je od zdravih namirnica odabrati one koje vam odgovaraju i njih se držati - baš kao i što "svejedi" ne jedu sve tako ni vi ne morate baš sve što je zdravo - jedna namirnica manje-više ako je ostalo u redu. Mi npr. ne koristimo kokosovo ulje (jer ne podnosim miris ni okus kokosa), svježe sireve (općenito svježe mliječne proizvode), ni većinu integralnih žitarica (ovo posljednje ipak mislim promijeniti). Doma ne pečem kruh niti pravim zimnicu ni kojekakve domaće paštete, džemove, vegete ni temeljce. Tko zna, jednoga dana možda i budem, ali eto za sada još nisam u toj fazi. 

Kao što sam na početku navela, cilj svega ovoga nije bilo mršavljenje, ali i to se dogodilo. Pošto nemam vagu (jer stalno zaboravljam kupiti bateriju) ne znam koliko točno kilograma smo izgubili u ovih mjesec dana, ali onako od oka rekla bih barem 5 kg (jedan konfekcijski broj manje). Najviše je vidljivo na području trbuha koji nam se poprilično smanjio. Promjene vidim i na mršavijim rukama i licu. Općenito se bolje osjećamo jer imamo više energije. Naravno, za bolji fizički izgled trebalo bi i vježbati, ali trenutno nam to nije prioritet. Dolaskom ljepšeg vremena namjeravamo duže šetati, odnosno čim više vremena provoditi u prirodi.




Što se tiče kupovine hrane naravno da je najbolje domaće. Ali i to domaće je različito. Kao dijete koje je odraslo na selu i čiji roditelji imaju OPG (kao i 90% ljudi u mjestu gdje sam rođena) znam da treba razlikovati hranu koja se proizvodi za vlastite potrebe i za prodaju. Nekako imam dojam da se podrazumijeva da OPG-ovi ne špricaju (odnosno ne tretiraju kemikalijama voće i povrće). To naime, i nije baš tako. Svi vlasnici OPG-ova moraju imati položen tečaj za korištenje pesticida. Logički gledano, poljoprivrednik si ne može priuštiti da mu sav urod propadne kada mu egzistencija ovisi o tome i normalno da će posegnuti za insekticidima i umjetnim gnojivom. Ukratko to što kupujete od OPG ne garantira vam da to voće i povrće nije tretirano, osim ako vam sam proizvođač to ne kaže ili ima potvrdu da proizvode proizvodi na ekološki način. Proizvodi koji se nalaze u trgovinama i supermarketima nisu ništa drugo nego proizvodi OPG-ova koji su preko sabirnog centra (posrednika između OPG-ova i trgovina) došli do svojih kupaca.

Živjela sam iznad tržnice jednog većeg hrvatskog grada pa sam imala prilike vidjeti i da ono što kumice nude na svom štandu isto tako ne znači da su oni proizveli doma. Lokani proizvođači (OPG-ovi) ujutro oko 4-5 sati dovoze  svoje proizvode koje prodaju kumicama (ili prodavačima na štandovima) pa oni dalje to prodaju po svojim (različitim) cijenama. Zaključak: najbolje je proizvoditi vlastitu hranu, ali kako nismo svi to u mogućnosti onda kupovati od provjerenoga proizvođača koji ima eko certifikat ili od nekoga tko uzgaja voće i povrće samo za svoje potrebe.

Kad god smo u mogućnosti kupujemo od lokalnih proizvođača (npr. kada netko na poslu ponudi ako želimo domaće krumpire, jabuke, med, gljive i slično prihvatimo i onda se raspitamo što sve proizvode) ili što moji roditelji doma uzgoje za naše obiteljske potrebe. No, najčešće hranu kupujemo u običnim trgovačkim centrima i ne gledamo da li je bio/eko ili nije. Prije konzumiranja sve dobro operemo i većinom prokuhamo. Pokušavamo jesti sezonske namirnice, ali isto tako kupujemo i smrznuto voće i povrće.



Nadam se da vam je ovaj tekst bio koristan i da će vam moje iskustvo pomoći ako se odlučite želite zdravije hraniti. Na ovim blogovima možete pročitati više o zdravoj prehrani:



   

srijeda, 31. siječnja 2018.

Najbolje od siječnja 2018.

Odlučila sam zadnjeg dana svakog mjeseca napisati najljepše stvari koji su mi se dogodile u tom mjesecu kako bi se prisjetila, ali i podijelila male trenutke zadovoljstva koji su uljepšali moju svakodnevicu. Možda će to još nekoga potaknuti da napravi isto, makar na listu papira ili ovako virtualno. Tako da se osvrnemo na ono što je iza nas malo češće od onog jednoga puta na kraju godine.


  1. D.-ov prvi rođendan - prisjećanje na sve što se izdogađalo u posljednjih godinu dana i druženje  s brojnim članovima obitelji koji su nas posjetili kako bi proslavili ovaj divan dan
  2. Moj 34. rođendan - još sam tu, jača nego što sam mislila, sam dan bio je predivan
  3. D. je samostalno prohodao - nema se što reći osim nadrealno 😍
  4. D. prvi čvrsti zagrljaj nakon što smo bili odvojeni tri sata jer sam konačno odlučila otići na bojanje kose u frizerski salon nakon što sam dvije godine hodala uokolo polusijeda 👀
  5. Novi imidž - drugačija garderoba, nova frizura, nove naočale 
  6. Ponos jer je iza naše obitelji mjesec dana života po principima zdrave prehrane 😀
  7.  M. i ja smo se upisali u registar matičnih stanica 
  8. Otkrila sam punooo zanimljivih blogova, a to je osjećaj jednak onome kada nađeš nekoga s kime klikneš na prvu. Neki od njih su mi doslovno promijenili život. Njima naravno namjeravam posvetiti poseban post. Čime dolazimo do sljedeće stavke.
  9. Otkrivanje da sam visoko senzibilna osoba što je dovelo do toga da mi se puno kockica u glavi posložilo i da sam prestala gledati neke svoje karakteristike kao mane i nedostatke već kao osobine koje imaju osobe rođene s osjetljivim živčanim sustavom. Osjetila sam ogromno olakšanje i shvatila da je sa mnom sve u redu jer sam jednostavno takva rođena. Kada se svi dojmovi slegnu namjeravam pisati post o tome. 
  10. Film Rebel in the Rye o stvaralaštvu J. D. Salingera i nastanku slavnog romana "Lovac u žitu". Ima dio u koji kaže: 
Zašto pišeš? Jer sam bijesan zbog puno stvari, a kada pišem imam osjećaj da se nosim s time. Osjećam kao da imam priliku reći ono što mislim.(...) Pitanje jest jesi li spreman provesti ostatak života pišući znajući da možda nećeš dobiti ništa zauzvrat? Ako nisi, onda bi se trebao posvetiti nečemu drugome. 
Reći ću samo da nisam osoba koja dvaput gleda isti film, ali ovaj bih mogla pogledati još stotinu puta.



Ako želite možete sa mnom podijeliti nešto što vas je razveselilo u siječnju.

ponedjeljak, 29. siječnja 2018.

Odjeća i kozmetika za bebe

Iako sam o odjeći i kozmetici za bebe pisala nešto malo u seriji postova Što je potrebno kupiti za novorođenče u drugom i trećem postu. Sada želim o ovoj temi opširnije pisati, a jedan od razloga je i to što sam sada već mama s jednogodišnjim stažom i puno više iskustva iza sebe nego što sam imala kada sam pisala navedene postove. Joooj, kako to divno zvuči 😍 Sve što tamo piše i dalje stoji, ali u ovom postu želim reći detaljnije o svemu tome. 


Veličina odjeće za bebe i djecu izražena je u brojci koja označava njihovu visinu, a najčešće uz tu brojku nalazi se i podatak o starosti djeteta. Po mom iskustvu, najsigurnije je držati se veličine po visini jer ima beba (kao što je moj D.) koji nikako ne odgovara brojci o dobi djeteta. Ta brojka mi se čini da je više bolja ako bebi kupujete odjeću kao poklon i niste upoznati s time koliko je visoka ili teška, ali znate koliko je stara. Iako, moj savjet je da uvijek kupite veću odjeću od one koja vam se čini da beba nosi jer vjerojatno su se roditelji pobrinuli da trenutno ima dovoljno odjeće odgovarajuće veličine, a i veličina ne mora odgovarati dobi djeteta. Da ne duljim...

Tablica veličina odjeće i obuće za bebe

Izvor

Koju veličinu nosi novorođenče?

Odjeću za novorođenče najbolje je kupiti u veličini 56 jer ona odgovara prosječnim bebama koja se rode s oko 50 cm i  3000 - 4000 g. Koji centimetar i gram više manje neće utjecati na veličinu.  Da je barem tako s odjećom za odrasle 😀 Veličina 50 odgovara samo sitnijim bebama rođenima dosta prije termina. Postoji i veličina 44 za nedonoščad, ali mislim da je nisam nigdje vidjela kod nas u trgovinama.

Ova standardna tablica uopće nije odgovarala veličini koju je D. nosio. Naime, kada je bio 50 cm dugačak nosio je veličinu 56, kada je bio dugačak 56 cm nosio je veličinu 62 itd. Ne znam da li je sa svakom bebom tako, ali eto napominjem da je to kod nas bio slučaj. 

Prilikom kupovine odjeće za novorođenče najbolje je odmah kupiti i onu veličine 62 jer beba veličinu 56 nosi otprilike mjesec - mjesec i pol dana. Obično su ti prvi tjedni kada se još oporavljamo od poroda i na novonastalu situaciju pa obilazak trgovina, uspoređivanje uzoraka i šopingiranje nam nisu baš na istoj listi prioriteta koji su to bili dok  smo bile trudne. Ukratko: Zimzeleni cvijet ni u trudnoći ni sljedeća 3 mjeseca nije bila u mobilnom stanju i svu odjeću kupovao je M. uz live prijenos kada je bilo dilema između uzoraka i količine te razdragane poglede milih prodavačica koje su se topile kada su skužile da tata obavlja šoping za svoju bebu 😉 




Termin poroda bio je kraj siječnja pa dok sam još bila imalo mobilna nije bilo zimske odjeće za bebe u trgovinama, a zapravo sam čekala da se na oglasnicima pojavi zimska odjeća jer iskreno nisam uopće znala što je potrebno kupiti za novorođenče usred zime pa sam išla na varijantu da ću kupiti od nekoga cijelu garderobu (lot) za zimsku bebu vodeći se mišlju da ako nešto nedostaje da ćemo naknadno kupiti. Čime dolazimo do sljedeće teme...

Kupovina odjeće preko oglasnika
Dakle, kupila sam lot odjeće vel. 50 - 62 od jedne žene koja je stavila oglas na lokalni fb oglasnik pod nazivom Lot robice za mušku zimsku bebu (50-62) sa slikom na kojoj se vidi punooo odjeće (naglašavam izdaleka slikano). Rekoh super, em je blizu, em konačno zimska odjeća, povoljno (300 kn) i nije bilo s današnjeg stajališta, s ondašnjeg jest. Sva sretna i očarana što sam kupila odjeću za svoju bebicu.

Naravno, da tome nije kraj priči. Ono što nisam znala jest da je to odjeća koju je prethodno (iz)nosilo troje djece (što sam tek kasnije povezala s brojem djece u autu dotične), koja je bila izblijedila jer je hrpu puta iskuhana u perilici, a ona koja nije bila bijela bila je puna mrlji i plijesni. Nisam bila ljuta, nego samo razočarana, tužna i prevarena. Plakala sam i pitala se kako netko može prodavati tako nešto, kako ima srca to napraviti meni i mojoj nerođenoj bebi. Da je odjeću poklanjala, očekivala bih svašta pa i ono u fazonu kako došlo, tako otišlo, ali ovako nešto ostavilo me bez teksta.

Supertata M. nije oklijevao ni trenutka i rekao da pogledamo što i koliko čega imamo i da ćemo isto takvo kupiti, ali novo. Od tada nisam više kupovala odjeću preko oglasnika, što zbog tog ružnog iskustva, što zbog činjenice da je D. alergičan na poliester te može nositi samo pamučnu odjeću. Pitati svakoga da provjeri svaku etiketu, koju puno njih reže, provjeravati u kakvom je stanju, dogovarati se oko poštarine... za mene je bilo prestresno. Dakle, da vidimo što je sve potrebno za bebu koja će se roditi zimi (naveden je minimalan broj komada koji je po mojoj procjeni potreban):

  • 10 bodija dugih rukava
  • 5 jednodijelnih pidžama/kombinezona/tutica
  • 5 majčica (ako vam beba puno bljucka praktičnije je oblačiti ju u majicu i hlače jer na taj način kada se zbljucka trebate zamijeniti samo majicu)
  • 5 hlačica sa zatvorenim nogavicama bolje nego obične hlačice jer ćete inače morati kupovati i čarape (2-3 para je dovoljno), ali nije toliko do kupovine čarapa koliko do toga da će predio između hlačica i čarapica uvijek biti otkriven jer se beba miče i otkriva se.
  • barem dva pulovera
  • barem dvoje tople hlače (samterice ili traperice)
  • 2-3 kapice - jedna ili dvije tanje za poslije kupanja i jedna deblja za izlazak iz kuće
  • cipelice za nehodače - jer ni vi ne izlazite samo u čarapama 👀
  • skafander - jako debeli i/ili tanji od pliša vama na izbor, kao i sa zatvorenim nogavicama ili kao vreća (najbolje vel. 62 da vam potraje barem pola zime)
  • jastuk za nošenje
  • vreća za spavanje (70 cm)
Traperice, puloveri i haljinice u kojima se bebe često slikaju pa se dobije dojam da imaju na sebi mini odjeću za odrasle nisu praktične ni udobne za svakodnevno nošenje kod novorođenčadi već za šetnju, doktora i slično.

Samo vel. 56 😏

Dobro je znati!
Hlačice sa stopalicama su do vel. 74. Odjeća do veličine 92 je službeno za bebe. Većina ima drukere na majicama do veličine 80. Uvijek ima iznimaka, ali ovo je moj iskustvo.



Neke od trgovina u kojima se prodaje odjeća za bebe i moja iskustva:

Pepco - nekima nekvalitetan, a meni genijalan jer za cijenu rabljene odjeće dobijem skroz novu koju može još jedno dijete nositi. Mi smo tek od vel. 74 počeli tamo kupovati jer ga prije nije bilo u Hrvatskoj. Cijene cca: 3 kom čarapa 9-11 kn, podbradnjaci (1 kom 5 kn, plastični 18 kn), tanke majice dugih rukava i majice s kratkim rukavima 15 kn, bodiji s aplikacijama 18 kn, 2 bijela bodija 18 kn, hlace sa stopalicama i donji dijelovi trenirki 18 kn, deblje majice (gornji dijelovi trenirki) 25 kn, puloveri, traperice i tutice 35 kn. Imaju česte rasprodaje svega navedenog na -50%.

Kik - je ok, po meni u rangu Pepca, ali su mu cijene izmedu Pepcovih i C&A. Boje im nisu baš postojane. Puno odjeće za bebe je od poliestera (pliša) pa nama nije odgovarala. Isto su često rasprodaje pa se mogu naći majice po 20 - 30 kn, hlače 25 kn, trenirke 40 - 60 kn. Štrampice imaju jeftine, deblje i skroz debele po povoljnim cijenama čini mi se po 15 - 25 kn u velikom rasponu boja.

Lidl -  jako kvalitetna odjeća, treba pogoditi kada je koja akcija i da bas tada imate novaca. 2 majice - 35 kn, 3 majice 55 kn, 2 hlače - 40 kn, 3 hlače - 70 kn, 2 veste - 70 kn, 5 šarenih bodija - 100 kn, podbradnjaci 3 kom - 33 kn, 2 šrampice 22 kn, 5 štrampica - 60 kn, tutice 45 kn.

C&A je super omjer kvalitete i cijene, ali i tamo ima traperica po 60 kn i 130 kn, majica po 30 i po 120 kn pa treba tražiti. 5 bodija kratkih rukava 70 kn, 3 dugih 70 kn, ali čisto bijeli. S aplikacijama su skuplji npr. 1 bodi 30 kn. Tutice 60 - 120 kn, trenirke (+ bodi ili kratka majica) 120 kn.

Emporium - webshop, ali postoji i outlet (fizička trgovina) u kojoj ima zbilja kvalitetne odjeće, ali i tamo treba pogoditi rasprodaju kada su stvari snižene i do 80% pa tada budu puloveri, traperice, samterice i donji dijelovi trenirki po 20 - 30 kn. Na webshopu nema takvih sniženja.

Baby center - prenapuhane cijene, čak i kada su na sniženju 70% se ne isplati kupovati. Tamo smo kupili svu opremu za bebe, stoga u tom segmentu sve preporuke.

H&M, Zara, Next - web shopovi pa provjerite cijene H&MZaraNext,  FB grupa Isplati se kupovati na rasprodajama, ali ja više volim ušetati u trgovinu i kupiti kada mi nešto treba nego čekati sniženja i onda kupovati i veće veličine.

Postoje sigurno još trgovina s dječjom odjećom,ali ja sam navela najpoznatije i one s kojima imam iskustva.

Za bebe koje često mijenjaju cijelu garderobu (u prosjeku svaka dva mjeseca) jer brzo rastu nije po meni potrebno ulagati puno u skupu odjeću, ali svatko zna što voli i želi i ima pravo raspolagati sa svojim novcem. Meni je najbitnije da je 100% pamuk, da se ne podere i izblijedi boja u ta dva mjeseca koja ih nosi. Za cijenu 1 brendiranih hlaču, mogu kupiti 6 nebrendiranih, a radije kupim novo i nebrendirano nego rabljeno i bredirano, ali svakome na volju. Kada kupujem ne gledam koliko će mi se isplatiti kada je prodam već je kupujem kao da je uopće neću prodati, odnosno da posluži svrsi. Uostalom, kada prodajte brendirana odjeća (makar i nova i nenošena) cijenom je  ista ili minimalno viša od nebrendirane odjeće.  Veće dijete rjeđe mijenja garderobu pa je bolje kupiti nešto kvalitenije što će biti čvršće, deblje i postojanih boja pa vjerujem da ću i ja u skladu s time početi kupovati u takvu odjeću.



Pošto imam iskustva s prodajom odjeće za bebe preko oglasnika, a i škicanje tuđih oglasa nije mi strano pa sam odlučila s vama podijeliti nekoliko savjeta na što da obratite pažnju. 

Ako kupujete dobro je znati:
  • Kupujete li za dečka ili curicu ili možda za oboje 👶👶 Na FB postoje grupe posebno za dečke i posebno za cure, kao i za blizance.
  • Kupujete li za proljeće, ljeto, jesen ili zimu - jer nije sva odjeća iste debljine i duljine.
  • Postoje oglasi u kojima se prodaje skroz nova odjeća s etiketom ili bez etikete, ali nenošena. Postoje FB grupe u kojima se prodaje isključivo takva odjeća.
  • Postoje oglasi u kojima se prodaje rabljena odjeća - u lotu što je puno isplatljivije ili pojedinačno što je skuplje, ali točno vidite što kupujete.
  • Lotovi mogu sadržavati 3 stvari, ali mogu i 100 pa si podijelite cijenu s komadima odjeće i vidite da li vam se isplati + dostava
  • Postoje lotovi s određenom veličinom (npr. samo 80), ali postoje i lotovi vel. 50 - 68
  • Postoje oglasi u kojima se odjeća poklanja (pojedinačno ako se kupi još nešto od prodavatelja ili bez tog uvjeta). Na FB postoje grupe u kojima se odjeća i opreme poklanja. Budite pošteni i ako vam baš nije neophodno radije pustite tu odjeću za nekoga tko si zaista ne može priuštiti.
  • Većina oglasa je bez cijene poštarine/Tiska.
  • Pitajte što god vas zanima: mogućnost primopredaje, koliko je djece nosilo tu odjeću, u kojem je stanju, ima li mrlja, dodatne slike, slike etiketa.
  • Mame često ubace dodatne stvari za bebu koje nisu navele u oglasu što vam se neće dogoditi ako kupujete u trgovini 😀
  • Ako je nešto puno jeftinije nego što očekujete ne znači da je nužno lošije kvalitete, naime, mnogi roditelji (kao ja npr.) samo čekaju da se riješe odjeće jer zauzima jakooo puno mjesta (računajte da od svake veličine imate otprilike 30-50 kom odjeće (od majici, hlača, preko bodija, kapica, čarapica, jakni i skafandera) i da tijekom prve godine života beba promijeni barem 5 cijelih garderoba (56, 62, 68, 74, 80). Mi smo ih promijenili sedam. 

Rabljenu odjeću prije upotrebe operite na 60 stupnjeva, a onu koja se može iskuhati (npr. tetra pelene, bijeli bodiji) na 90 stupnjeva jer se na tim temperaturama ubijaju bakterije. Novu odjeću možete prati i na 30 stupnjeva jer često ispušta boju prilikom prvog pranja pa je dobro koristiti maramice za upijanje boje. Svu dječju odjeću perite posebnim dječjim deterdžentom za odjeću (npr. Persil sensitive - tekući je nježniji od praška i ostavlja mekšu odjeću) i bez omekšivača (ako vam je baš gruba onda sa Silan sensitive, a ako imate sušilicu odjeća će biti skroz mekana i bez omekšivača). Imam iskustva samo s Persilom i Silanom pa ih zato spominjem (nije PR 😉), ali vjerujem da je dobar i bilo koji drugi s oznakom baby. Kao što ćete kasnije vidjeti s kozmetikom, držim se onoga što mi se pokaže dobrim pa niti ne isprobavam dalje.


Što se tiče opreme za bebe (kolica, krevetići, komode, vrtići/ogradice) kupovanje preko oglasnika se definitivno isplati jer cijena drastično pada čim se proizvod iznese iz dućana, makar prodavali potpuno nove stvari. Tako se mogu naći malo korištena kolica za 1000 - 1500 kn (ista takva nova 4500 - 6000 kn) ili krevetići s madracima i svom posteljinom u kojoj je beba samo dvaput spavala za 300 - 500 kn (a plaćeno 2000-2500 kn).

Ako se pitate zašto bi netko kupovao stvari koje ne koristi odgovor se krije u dvije stvari: 1. roditelji za svoje dijete žele sve što se nudi (jer ako postoji, znači bebi je potrebno, kada i kako ne znamo još, ali kakvi bi mi bili da to svom djetetu ne kupimo), sve najbolje, najljepše i ponekad od brenda kojeg si realno ne mogu priuštiti, ali u kojeg vjeruju da je bolji jer košta više 2. beba želi samo da je se nosi pa spuštanje i boravak u kolicima i krevetiću nije opcija (o tom ćemo fenomenu u jednom zasebnom postu). Kada se dogodi kombinacija prvog i drugog i nađete u oglasniku Stokke kolica za 2000 kn koja beba nije ni pogledala dogodi se ono što ja nazivam #croatiantragedies.

Dakle, i kod kupovine opreme dobro se raspitajte što se nudi jer često se potpuno nove stvari mogu naći za skoro istu cijenu kao i dosta korištene. Kod kupovine opreme za bebe najčešće se kupuje izravno od prodavatelja pa uživo još možete provjeriti u kakvom je stanju predmet koji se prodaje.



Ako prodajte:
  • odjeća i oprema za djecu drastično gubi na cijeni, brend ili stanje proizvoda uopće ne utječu na cijenu, npr. lot odjeće iz H&M isto ćete platiti kao lot odjeće kupljene u Pepcu, a cijena nove odjeće je i pet puta viša
  • lotovi od nekoliko veličina i u odličnom stanju prodaju se za 200 - 300 kn (cca 15 kn po komadu), dok oni u jednoj veličini za 100 - 200 kn (cca 5-10 kn po komadu)
  • prodavanje odjeće koje ste kupili već rabljenu se definitivno isplati jer možete dobiti isti novac koji ste uložili, dok kod prodaje odjeće koju ste kupili u trgovini na velikom ste gubitku jer odjeća mora biti barem 70% (ili 50% s uključenom dostavom) jeftinija od one u trgovini jer inače kupcima se ne isplati
  • dobre slike čine čuda, kao i susretljivost u smislu da ste iskreni i realni prema kupcu i brzi u komunikaciji i slanju 
  • prodavanje je opcija da vratite nešto potrošenog novca i da se prije svega riješite odjeće i opreme koja vam više ne treba, ali imajte na umu da je stresno jer većina kupaca traži dlaku u jajetu (želi markiranu nenošenu robu po cijenama slatkiša)
Ako poklanjate: 
  • poklanjajte samo ono što bi i vi primili. Potrganu, razvučenu, ocufanu - ukratko nenosivu odjeću možete sami reciklirati ili je odnijeti u poseban kontejner za takvu odjeću (H&M je primao odjeću za recikliranje u zamjenu za popust, ali ne znam da li je još uvijek tako). 
  • stvari možete odnijeti u lokalni Crveni križ, Caritas, razne udruge i domove za nezbrinutu djecu, pokloniti nekome koga znate ili nekome nepoznatome bilo preko dolje navedenih oglasnika ili posebnih Facebook grupa (samo upišite u tražilicu Poklanjam, Poklanja se i sl.).


Prosječne cijene odjeće i opreme za bebe u oglasnicima 

  • lot odjeće jedne veličine 100 - 200 kn
  • lot odjeće više veličina 150 - 300 kn
  • bodiji dugih rukava 10 kn kom
  • bodiji kratkih rukava 5-10 kn kom
  • majice  15-20 kn komad
  • puloveri, tutice i hlače 25 kn kom
  • tetra pelene (korištene samo za brisanje) 5 - 8 kn kom
  • skafanderi i jakne - 50 kn
  • čarape, kapice i rukavice obično se prodaju u lotu za 20 kn ili vam ih netko pokloni uz ostalu kupljenu odjeću
  • krevetić (bez madraca) 300 - 500 kn 
  • madrac često zna biti na poklon ili uključen u cijenu - obično se ne prodaje posebno
  • posteljina (ogradica, poplun, navlaka, plahte) 100 - 200 kn
  • kolica 3 u 1 500 - 2000 kn
  • kišobran kolica 200 - 400 kn
  • komoda za presvlačenje 400 - 700 kn
  • kadica 50 kn
  • hranilica 300 kn
  • vrtić (ogradica) 300 kn
  • ležaljka za bebu i baby gym 100 - 200 kn

OGLASNICI: Facebook grupe (nova odjeća, za dečke, za cure, za blizance, sve za djecu (link, link, link) samo oprema, samo kolica, samo igračke, samo određenog proizvođača igračaka, samo Lidl, samo C&A i H&M, Zara, Pepco,  u kojima se poklanja ili mijenja odjeća i/ili oprema, lokalni FB oglasnici, grupe u kojima se traži nešto, moje krpicenjuškalo, aplikacija Letgo.

Izvor


Kozmetika i kupanje bebe

Što se tiče kozmetike, nemam puno toga za dodati osim onoga što sam već navela na ovom linku.

Neki preporučuju kupati bebu u kadici svaki dan, a neki kažu da je dovoljno dvaput tjedno. Mi smo D. prali dvaput tjedno, što mi je savjetovala patronažna sestra, pedijatrica i u bolnici kada su D. dijgnosticirali atopijski dermatitis. Srećom, on nije imao akutne faze, samo prvih mjesec dana dok nisu utvrdili da je alergičan na kravlje mlijeko koje se između ostaloga manisfestiralo na taj način, a pošto je bio u rodilištu, a kasnije u bolnici nismo ga ni kupali tih prvih mjesec dana. Prelaskom na posebno adaptirano mlijeko Allernovu više nije imao problema s kožom.

Bebu se ne smije kupati u kadici prije nego li joj otpadne pupak, a kasnije po volji. Oni koji se zalažu za svakodnevno kupanje zapravo na taj način stvaraju ritual kako bi dijete navečer zaspalo jer beba se kupa uvečer jer je nakon kupanja izmorena.
Osim što nisam htjela nepotrebno isušivati već suhu D. kožu, odlučila sam da ga nećemo svakodnevno kupati, niti stvarati nikakav ritual prije spavanja. Više o tome, u jednom od narednih postova.

Izvor 


Bebu inače svakodnevno treba prati tzv. suhim pranjem. U zagrijanoj sobi, s posudicom tople vode i krpicom (ili vatom) prebrisati najprije glavu, osušiti, pokriti glavicu kapicom pa zatim dio po dio tijela na isti način tako da beba nikada ne bude potpuno gola već da joj je otkriven samo onaj dio tijela koji se pere. Pregibe (vrat, pazuhe, unutrašnjost laktova i koljena) nakon brisanja treba namazati blagom kremom.

Beba se inače kupa kadici u kojoj je voda max. dubine 10 cm i 37 C (temperatura tijela), u dobro zagrijanoj prostoriji (toplije nego inače) tako da jednu ruku stavite ispod bebine glave i gornjeg dijela tijela (kao na slici), a s drugom rukom u kojoj imate krpicu (trljačicu) bebu perete. Postoje kade s umetkom i vagom i toplomjerom... ali imam iskustva samo s običnom pa vam opisujem ovaj način. Šampon s glave ne ispirete uranjanjem glave u vodu nego polijevanjem npr. šalicom tako da bebi ne dospije voda u uši.
Zatim bebu omotate u ručnik s kapuljačom i brišete počevši od kose, odnosno glave tako da je stalno pokrivena ručnikom, a otkriveni su samo oni dijelovi koji se trenutno brišu i mažu kremom i oblače.

Izvor


Patronažna sestra mi je savjetovala kupati bebu u vodi u kojoj je dodano nekoliko kapi ulja, a kosu prati dječjim šamponom po želji. Dok god se kupao u svojoj kadici (do navršenih 8 mj.) kupali smo ga samo tako. Prelaskom u veliku kadu ipak smo morali odustati od ulja jer je kada bila tako skliska da sam je morala prati Cifom da otklonim masnoću kako se ne bi ostali ukućani polomili. Plastična kadica je ipak lakša za prati i nju sam od ulja prala s deterđentom za suđe.

Od ulja smo najprije koristili Johnsons baby ulje, a kasnije Hippovo jer me čep na prvome izluđivao dok nije završio u kanti za smeće. Šampon za kosu koji koristimo je Nivea baby šampon i kupka.



Za pelensko područje prvih 9 mjeseci koristili smo vlažne maramice Pampers sensitive newborn i Hipp Ultra sensitiv, dječju mast JGL i ponekad Sudocrem. Odjednom mu se pojavilo crvenilo na tom području i izbacili smo vlažne maramice i počeli prati vodom i blazinicama, a prvo vrijeme smo stalno koristili Sudocrem, da bi prešli na Nivea SOS kremu kada se stanje popravilo jer dječja mast JGL više nije bila djelotvorna. Čitala sam iskustva da ne treba bebe uopće mazati, ali kod nas se nije pokazalo dobrom odlukom jer se opet pojavilo crvenilo.



Imajte na umu da sam ja osoba koja ne mijenja nešto ako je dobro tako da kozmetiku koje koristimo od početka koristimo i danas. Isto je i s pelenama. Oduvijek samo Violeta pelene. Čak i one koje smo dobili, a nisu bile Violeta proslijedili smo dalje. Jednostavno ne želim riskirati s njegovom osjetljivom kožom. Ipak moram napomenuti da one vlažne maramice koje se dobiju uz pelene nismo nikada koristili jer sam ih ja najprije testirala brišući ruke, a unutra je valjda bilo toliko alkohola da su me ruke užasno pekle i pocrvenile da sam ih morala dobro isprati i namazati kremom, a inače uopće nemam osjetljivu kožu tako da nisam ih uopće koristila za D.


Kako smo pri kraju ovog ionako podugačkog posta još da vam pokažem komodu za bebe, koja služi za presvlačenje i odlaganje bebine odjeće i kozmetike. Mi je s 13 mjeseci još uvijek koristimo. Najčešće je u njoj kadica za bebe koja se ipak mora izvaditi dok se beba kupa jer kupanje je kupanje i vode je po svuda, a zadnje što vam treba je smočiti cijelu bebinu garderobu. Uglavnom, ako kupujete komodu zbog kadice, radije preskočite jer tu kadicu možete koristiti max. 3 mjeseca i onda morate kupiti veću, a sama kadica zauzme prvu i najpraktičniju ladicu, ako je držite u komodi. To je moje iskustvo, možda vama bude drugačije.



Kako sam ja posložila komodu za bebe da mi bude sve pri ruci:


  • Na vrhu se nalazi podloga za prematanje na koju je dobro staviti jednokratnu (koju možete koristiti više puta) ili perivu podlogu jer je sama podloga hladna. Sa strane u plastičnim pretincima držim kreme i vlažne maramice kojima sebi očistim ruke ako se dogodi nezgoda.
  • U 1. ladici držim posložene pelene (nekih pola paketa), a iza njih blazinice i vrećice za prljave pelene, a pokraj plastičnu posudu (u koju svaki put kada mijenjam pelene stavljam novu toplu vodu) i male krpice za brisanje.
  • U 2. ladici je odjeća koju trenutno nosi. Posebno hlače, tanke majice, debele majice.
  • U 3. ladici su čarape, bodiji, podbradnjaci i odjeća koju rjeđe nosi.
  • U 4. su kozmetika za kupanje, tetra pelene i slično.

U D. ormaru držimo neotvorene pelene, skafander, jaknu te odjeću i igračke koje još ne koristi.

Zavirite kod Gorgeous on a Budget na istoimenu temu 
i slobodno podijelite svoja iskustva i savjete s nama u komentarima.